1990. GODINA – POČETAK POLITIČKOG ORGANIZIRANJA SDA! KO JE SVE ZASLUŽAN!

682

Piše: Esad RAHIĆ

Često, kada razmišljam o proteklim trima decenijama višestranačkog života u Sandžaku, pred mojim očima ponovo, kao na filmskoj traci, oživi čitav niz likova koji su dali ogroman doprinos borbi za nacionalnu, kulturnu i političku afirmaciju sandžačkih Bošnjaka, a odavno ih niko ne spominje, niko ne ističe njihove ogromne zasluge i požrtvovanje kojima su bili izloženi i oni i njihove porodice. Čak se i djelovanje nekih aktivnih političara uglavnom sagledava kroz prizmu savremenih zbivanja, bez osvrta na njihovu ulogu u prošlosti, koja je često bila od krucijalnog značaja u procesu borbe za identitetska i statusna pitanja bošnjačkog naroda i Sandžaka.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Nekadašnji bliski prijatelji i saborci u okviru istog partijskog tabora ili su osnovali svoje partije ili su pristupili nekoj od sandžačkih partija.

Nažalost, neki od izuzetno važnih ljudi s početka devedesetih godina nisu više među živima, a neki su se potpuno povukli u krug svojih porodica i već su dugo van sfere aktivne politike.

A onda su se, znatno kasnije, pojavili “neki novi klinci”, koji su postali novi bajraktari, perjanice i seraskeri sandžačke političke scene, umišljajući da je prije njih bio politički vakuum, da od njih sve bitno i presudno počinje. Čak se dogodila i nevjerovatna politička akrobacija i transformacija da su se mnogi Bošnjaci iz perioda “klanja i oranja”, prebijanja, ubijanja i masovnih silovanja, koji su ranije bili vjerni sljedbenici i članovi partija Slobodana Miloševića i Mire Marković, i time davali legitimitet masakrima i represalijama nad svojim narodom, kasnije priključili nekoj od bošnjačkih partija, postali u njima vrlo značajni, čak i ključni kadrovi, i počeli odlučivati i presuđivati o sudbinama ljudi koji su postavili temelje nacionalnom i političkom bošnjačkom pokretu u Sandžaku početkom devedesetih godina 20. stoljeća.

Ovo mi neodoljivo liči na period od kraja 1943. godine, kada su četnici i njihovi komandanti pozivani da pređu u partizane, uz obećanje da će njihova prethodna zločinačka uloga i aktivnost biti potpuno amnestirana i da će im se priznati i činovi koje su imali kod Dragoljuba Draže Mihailovića, uz mogućnost daljnjeg napredovanja.

Dakle, sandžački politički život, kao i historija, ima svoja dva perioda: prije nove ere i poslije nove ere.

Na početku je postojala samo jedna sandžačka politička stranka, naravno, Stranka demokratske akcije. Ona nije doživljavana kao partija, već kao općenarodni pokret. Cijela iole nacionalno osviještena bošnjačka populacija bila je okupljena u njoj i oko nje. To nije bilo razdoblje kada si se učlanjivao u stranku da bi dobio pozicije, privilegije ili radno mjesto. U to vrijeme partijski angažman bio je ogromna opasnost i za partijskog aktivistu i za njegovu porodicu i ujedno rizik da izgubiš posao, završiš u zatvoru ili budeš izložen policijskim fizičkim represalijama.

Mnogi su se tada jako bojali i prići blizu stranačkih prostorija, a kamoli biti aktivni sudionici i borci za prava sandžačkih Bošnjaka.

Veliki broj sadašnjih političkih centuriona i ne zna ko je postavio temelje bošnjačkom političkom i nacionalnom pokretu na njegovom prapočetku.

Pored doktora Sulejmana Ugljanina, koji se našao na čelu ovog pokreta, uvjerljivo najjaču kadrovsku i intelektualnu snagu, iako tada vrlo mlad, predstavljao je Rasim Ljajić. On je tada obavljao funkciju generalnog sekretara SDA.

Na svim mitinzima 1990. godine nastupala je standardna i noseća ekipa: Sulejman Ugljanin, Rasim Ljajić, Esad Rahić, Rizah Gruda i Jusuf Pučić. Petorka koja je na svojim plećima iznijela cijelu predizbornu kampanju. Čovjek na kojeg smo se uvijek oslanjali i bez čijih organizacionih sposobnosti ništa ne bi tako besprijekorno funkcioniralo bio je Kasim Zoranić, organizator predizbornih skupova, pa i onog sjajnog i nezaboravnog mitinga 29. jula 1990. godine na gradskom stadionu u Novom Pazaru, kada je osnovana SDA Sandžaka i na kojem je govorio i rahmetli Alija Izetbegović pred više desetina hiljada okupljenih sandžačkih Bošnjaka.

Prvo javno medijsko predstavljanje SDA Sandžaka, na tada vrlo slušanom Radiju “Novi Pazar”, imali smo, u ime stranke, Rasim Ljajić i moja malenkost.

Sulejman Ugljanin palio je sa svojim specifičnim vatrenim vokabularom i neobičnom retorikom emotivnu temperaturu u publici, dok smo Rasim Ljajić i ja sve to vješto prepakivali u retorički jake i jasne poruke, a Rizah Gruda i Jusuf Pučić davali su završnu verbalnu formu svemu rečenom.

Tri glavna i najprepoznatljivija politička musketara za govornicom bili su: Sulejman Ugljanin, Rasim Ljajić i moja malenkost.

U Novom Pazaru od prvih su dana u prvim borbenim redovima bili Ahmet Kurbašević, Husein Delić, Iko Hodžić, Hajro Aljković, Bajram Curić i drugi. Nešto kasnije priključio im se i Fevzija Murić kao značajno pojačanje.

Neki su ljudi gotovo zaboravljeni, a imaju ogromnu ulogu u tom najtežem periodu. Da li se još iko sjeća Ujkana Eminovića, prvog predsjednika SDA Tutin? On je kao prosvjetni radnik već 1990. godine upisivao časove latinicom, i to na bosanskom jeziku, zbog čega je udaljen s posla i bio prinuđen trbuhom za kruhom otići u inostranstvo. Poslije su baklju tutinskog ogranka preuzeli rahmetli Šemsudin Kučević, Esad Džudžo i drugi.

Sjeničkim ogrankom rukovodio je doktor Alija Mahmutović, uz kojeg je bio i sjajni Džemail Suljović. Crnogorski dio Sandžaka predvodili su Harun Hadžić, Rifat Vesković, Rasim Šahman i drugi, kosovski Numan Balić, makedonski Rizvan Halilović, beogradsku filijalu Ragip Sijarić…

Naravno, različitost i raznovrsnost razmišljanja i ideja u bošnjačkom narodu nije mogla potpuno pokriti jedna partija. Zbog toga se pojavljuju i druge političke organizacije, kao što su Muslimanska (kasnija liberalna) bošnjačka organizacija – MBO, na čelu s Kasimom Zoranićem, i kao kruna jakog višestranačja Sandžačka demokratska partija, koju predvodi Rasim Ljajić.

Cijela ova duga i burna politička pripovijest mnogim je sadašnjim stranačkim tribunima potpuno nepoznata jer su tada bili premladi ili su bili aktivisti srpskih političkih stranaka.

Kako kaže narodna poslovica: “Prvi se mačići u vodu bacaju”, a druga: “Revolucija jede svoju djecu.”

Sadašnje političke garniture stanuju u kući koju su izgradili prethodno spomenuti i još mnogi drugi nespomenuti osnivači nacionalnog i političkog bošnjačkog pokreta u Sandžaku. I kad god uđete u nju, sjetite se s pijetetom graditelja zdanja koje ste od njih naslijedili.

Izvor: Stav.ba