Generalisimus Aleksandar Vulin je danas bio ervahi Napoleon Bonaparta. Naravno made in Serbia verzija. Nije original, nije markiran, ali podsjeća. Još od djetinjstva je najviše uživao u komandovanju olovnim vojnicima. A jadni olovni vojnici bi se ukočili od straha i nijemo slušali svog malog vojskovođu. Od strahopoštovanja noge bi im postajale teške kao olovo. A generalisimus pikolo je još kao dječak uživao dok bi netremice gledao u njihove ukočene i bezizražajne oči. Njegova strogost ledila bi olovo u njihovim venama.
A kada je porastao u njemu se raspalila strast prema uniformama. Nije on htio već viđeno. Želio je svojoj junačkoj đovdi prikladnu uniformu. I pronašao je konačno svoj stil. Nosio je uniforme na kojima bi mu pozavidjeli Suvorov, Kutuziv, Bliher, Velington, Žukov, Mongomeri, Ajzenhauer i još megatone generala i maršala. One su još više isticale snagu njegovog čeličnog karaktera i veličinu njegovog vojničkog genija.
A on onako azgin, viđen, crnomanjast, sa okom siv-zelen sokola ostavljao je upečatljiv i markantan utisak na svoje brigade, divizije, korpuse i armije. I Karađorđe se od zavisti prevrće u grobu. A narodne mase zadivljene i ushićene su u zanosu pjevale njemu u čast: “To je nama naša borba dala, da imamo tebe za maršala!!!”O Bože Uzvišeni kako je volio oružje. Jeste doduše da nije znao da rasklopi i slopi pušku, ali je tu istu pušku volio više nego narođenije, svom toplinom svog nježnog i temperamentnog srca.
Uostalom vojskovođama i ne trebaju veika znanja o oružju. Njima je najvažnije da znaju da komanduju i naređuju. To ostavlja jak utisak. Dovoljno je da svojim gromoglasnim avazom zapovjedi; „Puško rasklopi se! Puško sklopi se!“
Pa da vidiš koja puška smije da mu otkaže poslušnost. „U rukama Mandušića Vuka, biće vaka puška ubojita!“
Danas kad su leteli avioni iznad Novog Pazara ja sam se osjećao tako blagoslovljeno, srećno i ponosno. Bože hvala Ti na ovoj ogromnoj hediji. Hvala ti što nam podari ovakvog vrhovnog komandata i gaziju. I zaplakao sam od radosti.
A i avioni dirnuti do suza činjenicim ko im komanduje plakali su na nebu obuzeti osjećanjem divljenja prema svom slavnom komandantu.
Dok su leteli gordo sjećali su se ganuti do suza naredbe svog komandanta izdate na aerodromu u Kraljevu: „ Ima da mi letite bez odmora i pauze odavde do Raške! Bez pretakanja goriva! Nema primedbi niti opravdanja za neizvršeni zadatak! Je li jasno!“
Avioni sklopiše kljun i podviše rep i pravo prema Raški preko Popišanog brda. I nakon što piloti pojedoše burek s jogurtom i popiše kahvu u Raški, vratiše se u Kraljevo nakon uspješno izvršenog zadatka.
A genaralisimus srećniji nego ikada. Još kad ugleda da su mu na proputovanju kroz Novi Pazar uzeli i donijeli još uvijek vruće mantije iz „Sidra“ i čanak pun kiselog mlijeka, nije mogao da sakrije svoje ogromno uzbuđenje i zadovoljstvo.
U svom patriotskom govoru odao je dužno priznanje našoj avijaciji govoreći ponosno: “Ovo je jedan od najvećih podviga u historiji avijacije. Kad je Luj Blerio mogao preleteti Lamanš, Linberg Atlantik, što i mi nemožemo maršrutu od Kraljeva do Raške! OJ HA“ “
A narodne mase aplaudiraju bez prestanka… A imaju i kome.
Oprostie vojvode: Radomire Putniče, Stepo Stepanoviću, Živojine Mišiću, Petre Bojoviću… Halalite sjajne vojskovođe. Vi ovo niste zaslužili. Iza Vaših imena su morala biti neka Vama slična velika imena i vojničke veličine.
Ali historija je najveći šaljivdžija. Iza cara Dušana Silnog došao je Uroš Nejaki, iza kralja Stjepana Tvrtka I Kotromanića – Stjepan Dabiša, iza Sulejmana Veličanstvenog – Selim II Sarhoš (Pijanica)…
Esad Rahić
