Kako su dvije “izdaje” postale dvije političke genijalnosti Rasima Ljajića

784

Ovih dana ministar Rasim Ljajić bio je u velikom broju međunarodnih zvaničnih posjeta, što je po ko zna koja po redu potvrda od strane svjetskih političara da je on prerastao epitet običkog političara i postao jedan od najozbiljnijih državnika u Srbiji.

Vratimo se samo godinu dana unazad kada se u javnosti počeo formirati utisak da je došao politički kraj Rasima Ljajića, zbog naizgled zategnutih odnosa sa predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, kao i teškog perioda ozbiljnih političkih sukoba sa bivšim muftijom Muamerom Zukorlićem i njegovim kolegom narodnim poslanikom Vojislavom Šešeljem.

Iz svih ovih moralnih i političkih borbi Ljajić je izašao još jači, kao apsolutni politički pobjednik. Ovo potvrđuje i reafirmisani pozitivan odnos sa Aleksandrom Vučićem, koji ga sada naziva svojim ličnim prijateljem, dok Muamer Zukorlić svoj prostor i političku reafirmaciju traži u narodnoj skupštini, braneći Sinišu Malog sada već čuvenom izjavom “ili ćete vi njih ili će oni vas”. Aleksandar Vučić je sve samo ne glup čovjek, pa je očigledno da je uvidio politički i državnički domet Rasima Ljajića, kakav je političar i kakvu političku visprenost zapravo ima.

O dalekovidosti Ljajića svjedoče i dvije naizgled “velike izdaje” koje su se pokazale kao genijalni politički potezi i iz kojih je izašao trijumfalno, iako je djelovalo da je on izgubljen, da ne zna šta radi i da će tu biti njegov politički kraj.

Prvi od tih primjera je jedna od najkontraverznijih političkih situacija u novijoj historiji Sandžaka. Naime, kao što većina ljudi zna, Rasim Ljajić prvi je generalni sekretar Stranke demokratske akcije. Par godina nakon osnivanja stranke, nakon odlaska Sulejmana Ugljanina u Tursku, shvata pogubnost i rigidnost politike koju zastupaju vodeći ljudi u ovoj stranci i napušta je. Nedugo zatim osniva novu stranku, koja se nakon završetka rata u Bosni okreće demokratskim strujama u Srbiji u borbi protiv Miloševićevog režima.

Koliko god sada zvučalo čudno, tadašnje Ljajićevo približavanje srbijanskom prodemokratskom bloku je bilo je smatrano veleizdajničkim činom. Ova politička klima uslovljena je neintegrativnom politikom koju su vodili ostali bošnjački političari, prije svega Sulejman Ugljanin, koji je bio fizički odvojen od Sandžaka. Ovakvom politikom Bošnjaci su bili izolovana nacionalna manjina u Srbiji, i u tom stanju nedostatka komunikacije i političke inertnosti bi se i ostalo da nije bilo Ljajićeve političke dalekovidosti.

Iz današnje perspektive ova “prva izdaja” Rasima Ljajića je u stvari politička genijalnost, jer su se nakon 2000. godine i demokratskih promjena u Srbiji Bošnjaci integrisali u srbijansko društvo i uzeli učešće u državnim strukturama, čime su stvoreni preduslovi za infrastrukturni razvoj Sandžaka i paralelno sa tim razvoj ljudskih prava Bošnjaka u Srbiji.

Ovaj intervju je dokaz konstantnosti u političkom kursu Rasima Ljajića(pokušaj zagovaranja anacionalne politike)

Druga “izdaja” bošnjačkih interesa je osnivanje SDPS-a koja kao stranka ima proevropski kurs socijaldemokratije, članica je socijalističke internacionale i ima opštinske ogranke na teritoriji cijele Srbije. Socijademokratski politički kurs je jedan od najzastupljenijih političkih pravaca u cijeloj Evropskoj uniji, i u taj veliki politički sistem Ljajić je postepeno uspio da integriše i Sandžačku demokratsku partiju. Ovo se brzo pokazalo kao politička pragmatičnost i genijalnost, omogućivši malom bošnjačkom narodu političku integraciju u proevropski socijaldemokratski kurs, konstantnu komunikaciju sa evropskim predstavnicima istog političkog kursa, omogućivši sandžačkim Bošnjacima da postanu značajan faktor u Srbiji i da dobiju na političkoj težini.

Upravo zbog ovih političkih poteza ministar Ljajić ima političku snagu, kako u Srbiji, tako i na međunarodnom planu. Ovu političku snagu koriste gradonačelnik Novog Pazara i predsjednici opština u Sjenici i Tutinu za dobijanje dodatnih sredstava, donacija i subvencija.

Koalicija SDA i SDP je opstala zahvaljujući ovim zajedničkim interesima, prije svega velikim infrastrukturnim projektima i opštim boljitkom naroda u Sandžaku.

Koaliciju je u nekoliko navrata ozbiljno ugrozio i sam Sulejman Ugljanin, međutim, te pokušaje je osujetila politička pismenost i razumijevanje prioriteta predsjednika sandžačkih opština, kao i zajednički interesi koji predstavlaju tas na vagi u korist historijskog jedinstva i opstanka ove koalicije.