Mnogo su se u posljednjih devet godina namučili Rada i Vladan Pendić, siromašni žitelji Đonlija na Goliji i roditelji Stefana Pendića, đaka pješaka iz ovog zabitog planinskog sela. On je osam godina pješačio do škola u Popama i Šaronjama, a potom i do Novog Pazara gdje je trenutno učenik prvog razreda srednje Škole za dizajn kože i tekstila.
Da bi školovali Stefana, jedino dijete u Đonlijama i jedinog đaka škole u obližnjim Popama, a zatim i đaka pješaka u deset kilometara udaljenim Šaronjama, moralo je ovo dvoje gorštaka da pješači sa Stefanom do škole, da ga svakog dana sreću na dugom i neizvjesnom putu, da mu trče u susret i nose kabanicu kad iznenada počne snijeg, da nadniče ili beru šipurak i kleku kako bi Stefan kupio knjige i utoplio se pred zimu.
Život ove porodice znatno je olakšao čitalac „Vijesti“ i veliki dobrotvor O. V. iz Sidneja u Australiji koji već nekoliko godina Stefanu mjesečno šalje stipendiju od 120 australijskih dolara. Da nije bilo ove pomoći, veliko je pitanje da li bi Stefan nastavio školovanje poslije četvrtog razreda osnovne škole i da li bi danas bio srednjoškolac u Novom Pazaru.
– Ne vjerujem da bismo sami izdržali. Jedno vrijeme stipendija iz Sidneja bila nam je jedini prihod. Od nje smo svi živjeli. Naš dobrotvor nam je bio velika podrška da istrajemo u školovanju našeg djeteta – priča Stefanova majka Rada koja, pošto je pješačenje postalo veoma naporno, sada sa sinom boravi u Novom Pazaru. Tamo mjesečno samo za stan, grijanje i ishranu moraju da obezbjede više od 200 evra. Veoma se obradovala kada smo joj saopštili da će donator O. V. znatno uvećati Stefanovu stipendiju, a potpuno je ostala bez teksta kada je, umjesto očekivanih 120 dolara, iz Sidneja stiglo 370 dolara.
– Ovo je nevjerovatno, radost jedna velika i neizmjerna. Pomoć nam je stigla kada nam je najpotrebnija, što bi se reklo, u pet do dvanaest. Od imovine u selu Đonlije, gdje su ostali suprug Vladan i drugi sin Srđan, koji su jedini žitelji ovog napuštenog sela, imamo samo kravu, tele i nekoliko kokošaka. Nema ni posla, niti mogućnosti do ljeta da se i dinar zaradi – priča Rada i dodaje:
– Nova i uvećana stipendija omogućiće meni i Stefanu da mnogo lakše opstanemo u Novom Pazaru i da Stefan, kao i do sada, dobro uči i da jednog dana, uz Božju pomoć, stane na svoje noge. Put je dug i biće težak, ali se mi nadamo da ćemo, pogotovu sada kada imamo tako veliku pomoć dobrotvora iz Australije, mnogo lakše stići do cilja. Nemam riječi kojima bih se zahvalila našem donatoru i spasiocu. Bog neka ga čuva, želimo mu svu sreću ovog svijeta – poručuje ova hrabra majka sa Golije.
Sam od iduće jeseni
Stefan i Rada planiraju da samo ove godine oboje budu u Novom Pazaru. Čim Stefan još poraste, ojača i upozna grad, majka će se vratiti u Đonlije.
– Nadam se da će od iduće školske godine Stefan moći sam da se snađe u gradu, što bi bilo znatno jeftinije. Postoje i izgledi da se u Novom Pazaru otvori i neki đački dom ili internat, što bi nam najviše odgovaralo. U svakom slučaju, ja planiram da se vratim u selo, da kupimo bar još jednu kravu, (jednu su nam poklonili čitaoci „Vijesti“) i da pokušamo da živimo od stočarstva – naglašava Rada Pendić.
Muke sa matematikom
Stefana je ovih dana zakačio virus. Imao je i temperaturu, ali sa časova nije izostajao. Mnogo mu je značilo što je uz njega majka Rada i što ga u iznajmljenom stanu čekaju topla soba i uvijek topao ručak.
– Za sada je sve dobro u školi, mahom četvorke i petice. Malo lošije ide matematika, ali i to se popravlja. Pošto više nema višesatnog i napornog pješačenja, stižem da savladam gradivo i da se lijepo odmorim. Želja mi je da postanem modelar obuće, da kreiram nove cipele i patike. Jedva čekam da počne i praksa. Do neba sam zahvalan mojim roditeljima i našem dobrotvoru O. V. iz Sidneja bez čije pomoći vjerovatno ne bih nastavio školovanje – ističe Stefan Pendić.
Izvor Vesti
