Tokom tri i po godine duge agresije na Bosnu i Hercegovinu Iran je poslao na hiljade tona oružja i municije, kao i instruktore koji su pomagali Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
Ubistvo i dženaza iranskog generala Sulejmanija izazvali su lavinu reakcija svuda u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Društvene mreže i forumi užareni su od rasprava o opravdanosti atentata na moćnog generala, kao i posljedicama koje će taj akt koji je odobrila administracija Donalda Trumpa izazvati.
Nažalost, mnogo je onih koje je obradovala Sulejmanijeva smrt, i to samo iz jednog razloga – zato što je bio šiit. Raspravljati na mrežama o tome šta je Sulejmani radio u Iraku, ali i tokom svoje vojničke karijere, ili o politici Donalda Trumpa dokolica je koja može biti i zabavna. Odvratno postaje onda kada u takvim diskusijama prevladaju izljevi mržnje prema državi i narodu zbog načina na koji prakticiraju vjeru.
A riječ je o državi i narodu koji su u najtežim trenucima u historiji Bošnjaka bili njihovi najveći prijatelji, koje nije zanimalo jesu li Bošnjaci suniti. Olahko zaboravljamo da je Iran zemlja koja je od prvog dana podržavala BiH i Bošnjake i da je Bosna i Hercegovina kao država opstala zahvaljujući uveliko oružju i opremi koji su nam stizali iz Irana, onda kada je Zapad Bosni i Hercegovini i nametnuo embargo na uvoz oružja i opreme.
Ako ni zbog čega drugog, onda bi se barem zbog te činjenice trebalo suzdržati poganih komentara o Iranu i njegovim državljanima.
Tokom tri i po godine duge agresije na Bosnu i Hercegovinu Iran je poslao na hiljade tona oružja i municije, kao i instruktore koji su pomagali Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od brojnih dokaza da je Iran obilato naoružavao branitelje BiH zabilježen je u Zagrebu u maju 1994. godine, kada je u glavni grad Hrvatske sletio teretni iranski “Boeing 747”, u kojem je bilo oko 60 tona vojnog materijala.
Dva dana kasnije, tadašnji iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velayati došao je u službenu posjetu BiH i Hrvatskoj. Nakon susreta s Velayatijem, Alija Izetbegović, tada predsjednik Predsjedništva BiH, kazao je kako borba za slobodu ne bi bila tako uspješna “bez Irana i njegove pomoći”.
Slijetanje iranskog aviona bilo je jedno u nizu isporuka oružja iz Irana zemlji koja se morala braniti dok su joj ruke bile svezane embargom na uvoz oružja i vojne opreme. Iranske pošiljke sadržavale su pješadijsko naoružanje, ali i prijeko potrebna protuoklopna sredstva koja su polahko mijenjala tok rata. Dokaz za to bile su vojne pobjede na ratištima oko Teočaka, Kladnja i Olova, gdje su odbačene ofanzive srpskih snaga.
U Zagreb su slijetali iranski avioni s eksplozivom, opremom i sirovinama neophodnim za proizvodnju municije. Problema s isporukama više nije bilo nakon što je potpisano osnivanje Federacije BiH. Hrvatski premijer Nikica Valentić u Teheranu potpisuje sporazum s Iranom o olakšavanju isporuke “humanitarne i tehničke pomoći bosanskom narodu”. Već 4. maja BiH preuzima dvije trećine iranske pošiljke, a Hrvatima odlazi jedna trećina.
Bh. vlasti su insistirale da Hrvatska sarađuje u operaciji naoružavanja Armije BiH, ali Hrvatska nije bila sigurna šta želi. Neki dužnosnici bili su za saradnju dviju država, dok su drugi bili protiv te ideje. Miroslav Tuđman, tada šef hrvatske obavještajne službe, htio je blokirati pošiljke oružja, a protiv je bio i ministar vanjskih poslova Mate Granić. Ministar odbrane Gojko Šušak snažno se založio za isporuke oružja.
Pripremajući ofanzivu na tzv. Krajinu, Šušak je htio od Irana kupiti rakete kojima je mogao gađati Beograd. Tako se htio osigurati u slučaju vojnog odgovora iz Srbije na ofanzivu hrvatskih snaga. Ključnu ulogu u lobiranju za dopuštanje iranskih isporuka odigrao je američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith, koji je bio frustriran time što Clintonova administracija nije učinila više za BiH. /N. Hasić/
