Prve muslimanske obrazovne ustanove u Bijelom Polju bile su džamije. Pored džamija postojali su sibjan mektebi, kao početne škole, koje su pohađane nekada u posebnim zgradama – mektebima, a nekada u samim džamijama.
Prema dostupnim podacima sibjan mekteba u Bijelom Polju od 1867-1877 je bilo od 11 do 27, a u samom gradu ih je bilo tri.
Poslije mekteba išlo se u trogodišnju školu koja se zvala Iptidaija. U Bijelom Polju je 1971.godine postojala jedna ovakva škola. Nakon Iptidaije slijedilo je dalje školovanje u Rušdiji. Ruždije su bile svjetovne škole, dostupne pripadnicima svih vjera. Naziv potiče od turske riječi „rušd“ što znači sposobnost, zrelost – da učenik može nastaviti svoj život u društvu dobivši zaokruženo znanje. U njoj su se učenici u toku 4 godine osposobljavalji za niža činovnička zvanja, ali i državnu službu.
Iz jednog dokumenta (1940. godine) Sresko Vakufskog Povjereništva Bijelog Polja, upućenom Načelstvu Sreza Bijelo Polje pominju se slijedeći mektebi:
1. Sibjan mekteb u Bijelom Polju, Mualim – Džaferbegović Dževdet, 35-40 polaznika. Nastava se održavala tri časa dnevno, svakog dana osim petka.
2. Mekteb u Rasovu, mualim Medjedović Adem, 18-25 polaznika, tri časa dnevno.
3. Mekteb u Gubavču, mualim Abazović Osman, 35-40 polaznika, tri časa dnevno.
4. Mekteb u Voljavcu, mualim Dizdarević Hasan, 15 polaznika, tri časa dnevno.
5. Mekteb u Bistrici, mualim Dizdarević Rešid. 30-35 polaznika, tri časa dnevno.
6. Mekteb u Koritima, mualim Mekić Ibrahim, 25 polaznika, tri časa dnevno.
7. Mekteb u Ivanju, mualim Asim Prentić, 18-25 polaznika, tri časa dnevno.
8. Mekteb u Loznoj, mualim Ejub Mehović, 30 polaznika, tri časa dnevno.
9. Mekteb u Zatonu, mualim Idrizović Ahmet, 10 polaznika, tri časa dnevno.
10. Mekteb u Kukuljama, mualim Bukvić Huzeir, 25-55 polaznika, tri časa dnevno.
U pomenutim mektebima ukupan broj polaznika se kretao od 200-230.
U Bijelom Polju, zvanični turski podaci (salname) iz 1873. godine registruju jednu svjetovnu nižu školu-rušdiju. Međutim, u dopisu ćatib Sulejmana „Bosni“ (marta 1871.godine), stoji da je u varoši „iznova podignuta rušdija s troškovima od 29.000 groša prikupljenih dobrovoljnim prilozima“.
Zgrada bjelopoljske rušdije nalazila se uz Hadžidanuša džamiju (gdje je danas spomenik borcima iz II svjetskog rata), a od 1905. godine premještena je u novu zgradu gradjenu za tu svrhu (današnja zgrada Zavičajnog muzeja). Nastavu su izvodila četiri učitelja i trajala je šest sati dnevno, a pohadjalo je izmedju 50 i 80 učenika godišnje.
U Rušdiji su izučavani predmeti i na ispitu ocjenjivani: Kur’an i kerim, vjeronauka, ahlak, gramatika i sintaksa turskog jezika, pravopis i čitanje, arapski jezik, persijski jezik, francuski jezik, matematika, geometrija, geografija, istorija, hemija, crtanje, kaligrafija i civilizacija.
Bjelopoljska rušdija prestala je sa radom 1912. godine, nakon povlačenja osmanske Turske sa ovih podrušja mi pripajanja. Treba reći da su rušdiju pohađali i pravoslavci, ali nisu imali obavezu izučavati islamske vjerske predmete.
