Jetrve Igbala i Adila već decenijama dijele isti dom, zajedno odgajaju porodicu, rade na imanju i dokazuju da ljubav, razumijevanje i međusobna podrška mogu nadjačati sve izazove zajedničkog života.
Jetrve Igbala i Adila već decenijama dijele isti krov, zajedno rade na imanju, pomažu jedna drugoj i dokazuju da se porodična sloga može sačuvati uprkos svim izazovima modernog vremena.
Dok mnogi danas vjeruju da je zajednički život više generacija pod jednim krovom gotovo nemoguć, porodica Hasanović iz Dubnice pokazuje potpuno drugačiju sliku. U njihovom domu jetrve Igbala i Adila godinama žive u slozi, dijele svakodnevne obaveze, zajedno odgajaju djecu i jedna drugoj predstavljaju najveću podršku.
Njihova priča nije samo priča o porodici. To je priča o vremenu koje polako nestaje, o običajima koji blijede i o ljudima koji još vjeruju da su poštovanje i zajedništvo važniji od svega.Igbala, koja ima 60 godina, kaže da je cijeli život provela radeći na selu i da se ni danas nije odrekla poljoprivrede.
„Imam 60 godina i evo i dalje radim poljoprivredu zajedno sa mužem. Jedan sin mi je u Njemačkoj sa suprugom i djecom. Dvije kćerke su udate, jedna je u Novom Pazaru, druga u Sjenici. Sin koji je ovdje radi sa svojom porodicom, bavi se postavljanjem panela, a ima četvero djece“, priča Igbala.
Sa posebnim osmijehom govori o snahama.
„Imam snahu kakvu nema niko. Dobro se slažemo, poštujemo se i pomažemo. Neka ona kaže kakva sam ja svekrva, ali čim je ostala sa mnom, valjda znači da nisam loša“, kaže kroz smijeh.
Dodaje da se vremena mijenjaju i da današnja omladina drugačije razmišlja.
„Možda je mladima danas bolje da žive odvojeno, ali mi stariji smo naučili drugačije. Volimo poljoprivredu, volimo da se družimo, da radimo i da dočekujemo ljude.“
Na njihovom imanju i danas se uzgajaju krave i ovce.
„Držimo stoku za svoje potrebe. Nije lako, ali volimo ovaj život.“
Prisjećajući se mladosti, Igbala kaže da je nekada svaki posao bio mnogo teži nego danas.
„Nismo imali vodu. Sve se radilo ručno. Muzli smo ovce i krave rukama. Nije bilo muzilica, nije bilo mašina. Kosilo se ručno, plastilo sijeno, nosilo na traktore ili na kola. Ko nije imao traktor, radio je sa konjima ili volovima.“
Kaže da je život bio težak, ali da su ljudi bili mnogo sretniji i bliži jedni drugima.
„Danas imamo vodu, struju, televiziju, mašine… Sve imamo. Ali nešto drugo nam nedostaje.“
Najviše je boli što sela ostaju prazna.
„Nekada se skupi deset djevojaka na jednom mjestu. Pričale smo, smijale se, družile. Danas ne možeš naći deset djevojaka u cijelom selu. Ostali su čovjek i žena, a omladina je otišla. Djevojke se poudavale, sinovi otišli za poslom.“
I sama ima sina u Njemačkoj, ali vjeruje da se pravi život može graditi i u rodnom kraju.
„Narod ode u Njemačku jer misli da je tamo bolje. Ja vjerujem da je ovdje ljepše ako imaš svoju porodicu i svoj mir.“
Posebno emotivno govori o svom rodnom selu Stanoviće.
„Iz Stanovića sam. Tu sam odrasla, a udala sam se ovdje u Hasanoviće, u Dubnicu. I ovdje mi je lijepo. Zavoljela sam ovu kuću i ovu porodicu.“
Prisjeća se i prvih dana nakon udaje.
„Moj otac nije mogao da vjeruje da sam se stvarno udala. Šalio se sa mnom, govorio da sam vjerovatno otišla kod drugarica. A ja sam već bila ovdje, u novom domu.“
I danas se rado sjeća mladosti.
„Bilo je lijepo. Nosila se narodna nošnja, bilo je veselja, pjesme i druženja. To su uspomene koje se ne zaboravljaju.“
Njena jetrva Adila potvrđuje da među njima nikada nije bilo velikih nesuglasica.
„Dobro nam je. Kod mene je ona, ja kod nje. Pozovemo jedna drugu na kahvu, sjednemo, popričamo i tako prolaze dani.“
Na pitanje da li su više jetrve ili prijateljice, obje odgovaraju osmijehom.
„Kao drugarice.“
Njihov odnos danas je rijetkost. Dok mnoge porodice teško opstaju pod istim krovom, Igbala i Adila pokazale su da zajednički život može biti ispunjen razumijevanjem, podrškom i međusobnim poštovanjem. Kažu da tajna nije ni u velikom bogatstvu ni u lagodnom životu.
„Treba imati poštovanja. Treba razgovarati. Kad je nekome teško, pomogneš. Kad je lijepo, raduješ se zajedno. Tako porodica opstaje.“
Njihova životna priča podsjeća da su upravo obični ljudi najveći čuvari vrijednosti po kojima je Sandžak oduvijek bio prepoznatljiv – slozi, gostoprimstvu, radu i međusobnom uvažavanju. U vremenu kada sve više ljudi napušta sela, a zajednički život velikih porodica postaje rijetkost, Igbala i Adila Hasanović ostaju primjer da toplina doma ne zavisi od veličine kuće, već od ljudi koji u njoj žive. Njihova poruka je jednostavna, ali snažna – porodica opstaje tamo gdje ima ljubavi, razgovora i međusobnog poštovanja.