Sandžačku vunu koju je nekada mogao dobro prodati, stočar Hido Rahić iz Trijebina kod Sjenice danas baca i zakopava jer nema organizovanog otkupa ni zainteresovanih kupaca.
Vunu koja je nekada bila tražena i donosila značajnu zaradu, stočar Hido Rahić iz sela Trijebine kod Sjenice danas nema kome prodati, pa je primoran da je baca i zakopava. Uprkos brojnim problemima i sve praznijim sandžačkim selima, ovaj vrijedni domaćin ne namjerava odustati od posla koji voli.
Hido Rahić iz Trijebina godinama se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Na svom imanju uzgaja oko 250 ovaca i približno 70 konja, a svakodnevni rad na selu za njega nije samo način zarade već i životna navika.
– Nije ni teško ni lako, ali nešto se mora raditi. Nisam navikao da ležim. Volim ovaj posao i imam merak da ga radim – govori Rahić.
Dio imanja ogradio je za konje, dok o ovcama brine uz pomoć čobana. Kaže da dvojica njegovih sinova žive u Švedskoj i Njemačkoj, dok je jedan ostao uz njega kako bi pomagao u poslovima.I sam je svojevremeno pokušao živjeti u Njemačkoj, ali se ubrzo vratio u rodni kraj.
– Vidio sam da mi se takav život ne sviđa i vratio sam se kući. Ovdje radim za sebe, niko me ne tjera niti mi naređuje – objašnjava domaćin.
Nekada se od vune moglo kupiti jagnje
Najbolji pokazatelj koliko se položaj stočara promijenio jeste vuna. Nekada se koristila za izradu odjeće, ćilima, čarapa i drugih predmeta, pa je predstavljala vrijedan proizvod svakog domaćinstva. Danas za nju gotovo da nema kupaca.
– Nekada si mogao ošišati 200 ovaca, prodati vunu i kupiti jagnje. Danas je bacam. Nosim je i zakopavam. Eto kakvo je vrijeme došlo – kaže razočarano Rahić.
Troškovi šišanja i rada ostaju, dok zarade od vune nema. Organizovani otkup ne postoji, a stočari su prepušteni sami sebi. Rahić smatra da je neophodno pronaći sistemsko rješenje kako vrijedna sirovina više ne bi završavala pod zemljom.Prisjeća se da je prije tri decenije od proizvodnje sira mogao ostvariti veoma dobru zaradu. Danas su, kako kaže, cijene sira, mesa i jagnjadi niske u odnosu na troškove proizvodnje.Državne subvencije donekle pomažu da gazdinstva opstanu, ali nisu dovoljne da riješe probleme tržišta.
– Da nema pomoći za ovce, krave i ždrebad, malo ko bi se ovim bavio. Država pomaže, ali sa sirom, mesom i vunom sve je stalo – navodi Rahić.
Sandžačka sela ostaju bez mladih
Pored nepostojanja otkupa, veliki problem predstavlja i odlazak stanovništva. Nekada brojna i snažna sela danas su gotovo opustjela, jer su mnoge porodice otišle u inostranstvo.Sve je manje mladih Sandžaklija koji su spremni nastaviti porodičnu tradiciju i baviti se ovčarstvom. Težak fizički rad, neizvjesna zarada i nedostatak sigurnog tržišta dodatno ih udaljavaju od sela.
Rahić ukazuje i na visoke poreske obaveze za zemljište koje je najvećim dijelom kamenito i ne može se obrađivati. Domaćinstva posjeduju desetine hektara, ali samo mali dio predstavlja plodnu zemlju.Ipak, Hido ostaje vjeran rodnom kraju, svojim ovcama i konjima. Njegova priča pokazuje da sandžačko selo još živi zahvaljujući rijetkim domaćinima koji, uprkos svim teškoćama, ne žele napustiti zemlju i posao svojih predaka.Oni ne traže mnogo – sigurniji otkup, pravednije uslove i priliku da od vlastitog rada mogu dostojanstveno živjeti. Bez takve podrške, vuna će nastaviti završavati pod zemljom, a sa njom bi mogla nestati i višestoljetna tradicija ovčarstva na Pešteri.