-
Rifat Bećković rodnu Župu kod Tutina nikada nije zaboravio. Iako godinama radi i živi u Luksemburgu, svaki slobodan trenutak koristi da se vrati zavičaju i tu ljubav prenese na svoju djecu.
Rifat Bećković napustio je Sandžak 1990. godine, ali njegova veza s rodnom Župom kod Tutina nikada nije prekinuta. Nakon boravka u Njemačkoj život je nastavio u Luksemburgu, gdje više od tri decenije radi i stvara, dok se svakog ljeta i zime vraća mjestu kojem, kako kaže, istinski pripada. U razgovoru za RTV Novi Pazar ističe da je iseljavanje ostavilo dubok trag na njegovom rodnom kraju. Tokom većeg dijela godine u selu je znatno manje stanovnika, ali se slika potpuno mijenja kada stigne dijaspora.
„Kada počnu godišnji odmori, svi se okupimo. Župa tada ponovo oživi, ali nakon odlaska ljudi ostaje tuga“, priča Bećković.
Jedan život, dvije kuće
Rifatova porodica, poput brojnih sandžačkih porodica u dijaspori, praktično živi na dvije adrese. Kuće grade i u zemlji u kojoj rade, ali istovremeno ulažu u imanja i domove u rodnom kraju. Kada napuštaju Župu, zaključavaju kuću i odlaze u Luksemburg. Kada se vraćaju u Sandžak, iza njih ostaje zaključan dom u inostranstvu. Ipak, Rifat priznaje da je odlazak iz zavičaja uvijek mnogo teži.
„Što više uradimo i što nam ovdje bude ljepše, sve nam je teže kada moramo otići. Tamo radimo i živimo, ali ovo je mjesto za koje živimo“, kaže on.
Djeci prenijeli ljubav prema zavičaju
Posebno važnim smatra to što su svoju djecu odmalena dovodili u Župu. Željeli su da upoznaju porodične korijene, zavole kraj svojih roditelja i ne izgube vezu sa Sandžakom. Prema njegovim riječima, trud je dao rezultate jer djeca danas rado dolaze i Župu doživljavaju kao svoj dom. Porodica nastoji da tu povezanost prenese i na nove generacije, ali i na snahe i zetove.
„Važno nam je da svi zavole ovaj kraj i da se veza sa zavičajem nastavi. Naša djeca ovdje dolaze punog srca“, ističe Bećković.
Dijaspora ulaže u rodni kraj
Kada je prije više od tri decenije odlazio iz Sandžaka, Rifat kaže da je glavni cilj bio pronaći posao, zaraditi i pomoći članovima porodice koji su ostali u Župi. Malo ko je tada razmišljao o tome da će život u inostranstvu postati trajan. Ipak, ni godine provedene daleko od rodnog kraja nisu ugasile želju za povratkom. Upravo suprotno – mnogi ljudi iz dijaspore dio onoga što zarade ulažu u svoje selo, grade kuće i uređuju imanja.
„Želja da nešto napravimo u svom kraju daje nam snagu da radimo u inostranstvu. Stvaramo tamo, ali ulažemo i ovdje“, navodi Rifat.
„Naše majke bile su prave borkinje“
Govoreći o očuvanju identiteta među Sandžaklijama u dijaspori, Bećković posebno izdvaja ulogu porodice, mekteba i džamije. Smatra da su vrijednosti usvojene u djetinjstvu pomogle njegovoj generaciji da i daleko od domovine sačuva vjeru, tradiciju i osjećaj pripadnosti. Sa naročitim poštovanjem govori o roditeljima koji su nosili najveći teret tadašnjeg života.
„Naši očevi bili su čvrsti i vrijedni ljudi, ali naše majke bile su nevjerovatno snažne. Bile su prave borkinje“, kaže Bećković.
Njegova priča oslikava život brojnih Sandžaklija rasutih širom Evrope – ljudi koji su svoje porodice i karijere izgradili daleko od rodnog kraja, ali mu se iznova vraćaju. Za Rifata Bećkovića Luksemburg je mjesto rada i svakodnevnog života, dok je Župa ostala dom srca, porodičnog okupljanja i trajne pripadnosti.