- Ispovijest Ajke Hadžibulić, žene koja je u 70. godini i dalje puna duha, optimizma i poštovanja prema životu na selu i ljudima koji ga dijele s njom.
U srcu Pešterske visoravni, u selu Suvi Do, živi Ajka Hadžibulić – žena vedrog duha i toplog pogleda, čija životna priča odiše jednostavnošću, radom i neizmjernom ljubavlju prema svom kraju. U razgovoru za naš portal, ova 70-godišnja baka otkriva kako se nekada živjelo, kako se živi danas i zašto nikada ne bi napustila svoju Pešter.
- „Mi smo ovdje narod radan i zdrav. Imamo struju, vodu, komšiluk kakav se samo poželjeti može. Nekad se više radilo, bilo je više stoke, više naroda… danas se manje obrađuje zemlja, ali se još uvijek čuva po nešto – krava, ovaca, malo povrća“, kaže Ajka sa osmijehom.
Ona naglašava da se u Suvom Dolu komšije obilaze, druže, pomažu, pa čak i u najtežim zimskim danima. „Ne može ljepše biti – staro, mlado, svi se slažemo. I kad je mećava i kad je sunce, ovdje ima slobode i mira.“
Ajka je ponosna na svoje godine, ali i na radne navike koje su, kako kaže, danas na cijeni.
- „Ne mogu više kao prije, ali volim da radim. Kažu mi sinovi: ‘Mama, stani malo’, ali ja bez posla ne mogu. Imam vrt, luk, krompir, taman koliko da se ima za pojest i da se ruka zamahne.“
Sa suzom u oku spominje roditelje, od kojih je naslijedila snagu i čestitost. „Majka mi je živjela 90 godina. Otac mi je davno umro. Sve su to prošle generacije koje su znale što je poštovanje, što je porodica.“
Sjeća se i kako je upoznala svog muža – na vašaru u Ljeskovu, 25. maja, gdje su se, kako kaže, momci i djevojke gledali „pa ko se kome dopadne“. „Meni se moj svidio na prvi pogled. Bio je prevoznik, imao svoj kamion, radio, pošten bio.“
Njena porodica, iako rasuta – s unukama u Crnoj Gori i Srbiji – redovno dolazi. „Porodično smo bili složni, svekrve, deveri, jetrve – niko se nije svađao. Poštovanje i vaspitanje su važniji od bogatstva.“
Ajka priznaje da se danas mnoge stvari promijenile. „Nekad se tkalo, heklalo, plele vunene čarape. Sad više niko to neće – lakše im je kupiti. Ali ja čuvam te stvari, jer imaju dušu.“
Na kraju, dodaje da Pešter nije za svakoga, ali onaj ko jednom osjeti njen miris, teško je zaboravlja. „Pešter je lijep, samo treba raditi. A kad radiš, onda ti je i lakše, i zdravije, i ljepše. Ja se nikad ne bih mjenjala. Ovo mi je najljepše.“