PEŠTER – Pešterska visoravan oduvijek je bila prostor susreta različitih kultura, jezika i običaja. U selima poput Ugla, Dolića, Boroštice, Bročaka, Devreća, Reževića, Bačice i Točilova, starije generacije i danas pamte vrijeme kada se u ovom dijelu Sandžaka široko govorio albanski jezik, koji je bio sastavni dio svakodnevnog života.
Jedan od starijih mještana, danas u poznim godinama, prisjeća se djetinjstva provedenog na području poznatom kao Zakopske livade – koje se na albanskom nazivaju „Livadete Zakut“. Prema njegovim riječima, u prošlosti su gotovo sva okolna sela koristila albanski jezik u svakodnevnoj komunikaciji.
„Ova sela oko nas – Ugla, Dolići, Boroštica, Bročak, Devreći, Reževići, Bačica, Točilova – sve je govorilo albanski“, kaže on, ističući da je jezik bio prirodan dio života ljudi na Pešteri.
Pored jezika, stariji mještani rado govore i o načinu života koji je nekada vladao na visoravni. Poljoprivreda i stočarstvo bili su osnovni izvor egzistencije, a sav posao obavljao se ručno.
„Nije bilo mašina. Sve se kosilo ručno, zaprege su bile volovi, a kola drvena. Život je bio težak“, prisjeća se on.
Žetva žita, skupljanje slame i vršidba bili su mukotrpni poslovi koji su zahtijevali cijelu porodicu. Nakon košenja, žito se prevozilo na kolima, pravila su se guvna, a zatim su konji vršili žito dok bi se čekao vjetar da raznese pljevu. U zimskim mjesecima život je bio još teži, a mještani su žito često nosili u vodenice u selu Đerekare, gdje su ga mljeli za brašno.
Iako su se vremena promijenila, a savremena mehanizacija zamijenila teške ručne poslove, mnogi stariji stanovnici Peštera nisu zaboravili albanski jezik.
„Bio sam prije nekoliko godina u Prištini. Malo je drugačiji dijalekat, ali mogu da razgovaram. Znam i da brojim i da zapjevam“, kaže ovaj 84-godišnjak.
On ističe da su razlike u dijalektima slične onima između bosanskog i srpskog jezika, ali da se ljudi ipak lako razumiju. Kao dokaz da tradicija i dalje živi, ovaj starac je pred kamerom otpjevao staru tužbalicu na albanskom jeziku – pjesmu koja govori o majci i njenom sinu Ređi, čija se svadba pretvara u tragediju.
Takve pjesme, kako kaže, prenosile su se s koljena na koljeno i predstavljale su važan dio kulturnog nasljeđa ljudi na Pešterskoj visoravni. Iako je završio samo četiri razreda osnovne škole, ovaj Pešterac ponosno ističe da je bio među najboljim đacima u svom razredu i da je za svaku godinu školovanja dobio nagradu.
„Tražili su da me školuju u Pazaru, ali me nisu dali“, prisjeća se sa osmijehom.
Njegova priča podsjeća da su Pešter i Sandžak oduvijek bili prostor bogate tradicije i kulturnog preplitanja, gdje su različiti jezici i običaji zajedno oblikovali identitet ljudi koji ovdje žive. Pogledajte tv prilog ispod teksta.