Search

Andrića nije mrzio Bosnu i muslimane / HISTORIJSKE POGREŠKE

Ivo Andrić sigurno je jedan od najznačajnijih bh. pisaca i, kao takav, on artikulira jednu vrstu historijata Bosne.

Piše:

Jasmin Agić

Kakav odnos danas imamo prema Andriću i njegovom djelu?Arhiva

Odnos prema Ivi Andriću danas je jednako problematičan i kompleksan kao što je bio u vrijeme kad je otvorena Pandorina kutija kritika, koje su, uglavnom, bile neutemeljene i proizvoljne. Osim što je njegovom djelu davan značaj koji je neprimjeren i nespojiv sa sadržajem njegovih proza, predmet kritičkih opservacija postala je i njegova biografija, kontroverzna sama po sebi, ali često i namjerno mistificirana u negativnom smislu.

Govoriti o Andriću i njegovom djelu danas nosi stanoviti društveni aktivizam jer je djelo jedinog bosanskohercegovačkog nobelovca iz književnosti predmet različitih tumačenja i interpretacija koje nadilaze polje književne kritike i dotiču se redom stvari kao što su historija, ideologija, politika i stvarnost. To je i razlog što je veoma teško govoriti o aktuelnosti Andrićevog djela i odnosu prema književnom naslijeđu, a svesti raspravu samo na brojanje obnovljenih naslova usmjerit će diskusiju u sasvim pogrešnom pravcu.

“Teško je dati iole precizan i određen odgovor na ovo pitanje”, kaže kustos Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića Enes Škrgo kada smo tražili da prokomentira kakav je odnos prema Ivi Andriću danas u Bosni i Hercegovini, dodajući:

 

“Možemo govoriti o čitateljskom odnosu tzv. običnih čitalaca, prema kojima je Andrić tokom pisanja književnih djela bio veoma obazriv: ‘Stotinu čitalaca uzeće našu knjigu i staviti je pored sveće. Zar nam može biti svejedno s kakvim će mislima otići da legnu?’ Možemo govoriti i o odnosu profesionalnih književnih kritičara, zatim o odnosu novinara i umjetnika, potom osoba koje njegov životopis i književnost razmatraju iz vlastitog svjetonazora određenog opštim znanjem, političkim uvjerenjima, religijskim opredjeljenjima, tradicionalnim pogledima proisteklim iz pripadnosti etničkoj grupi ili naciji… Svakako, tu je dosta važan odnos kulturnih ustanova i institucija, nosilaca vlasti, kreatora i izvršitelja školskih programa na svim obrazovno-odgojnim nivoima.”

 

Složen pisac

Čak je i segment ponovnog izdavanja Andrićevih djela na veoma oskudnom nivou, primjećuje Škrgo, koji, pozivajući da se napravi sasvim jednostavan sociološki eksperiment, slikovito dočarava današnji odnos prema Andrićevom djelu:

“Posjetite knjižare u Bosni i Hercegovini i tražite knjige Ive Andrića koje su objavili bosanskohercegovački izdavači. Tek nekoliko postojećih naslova i izdanja iz Bosne i Hercegovine najprecizniji su odgovor na ovo pitanje. Tome možete pridodati odabir Andrićevih književnih djela i njihovu interpretaciju u školskim programima u Bosni i Hercegovini.”

Odnos prema Andriću veoma je složen, a nesporazumi koji neprekidno izbijaju u razumijevanju njegovog djela i ličnosti uglavnom su neutemeljeni i izviru iz namjerno pogrešnih interpretacija njegove literature, kaže profesor Senadin Musabegović. U našoj kulturi mora postojati svijest o veličini Andrićevog djela kao što predmet kritičkog promišljanja moraju biti neki Andrićevi životni izbori.

“Ivo Andrić sigurno je jedan od najznačajnijih bh. pisaca i, kao takav, on artikuliše jednu vrstu historijata Bosne i njenu kompleksnost, njenu protivrječnost. I svako reduciranje Ive Andrića na nekoga ko mrzi ili obožava Bosnu mislim da je jedna simplificirana priča, jer on sam nikada nije pristao na simplificirane klišee. Nijedan njegov junak nije bez paradoksa i bez neke kontradikcije i vlastitog lomljenja. On je znao da prodre i u najdublju samoću ljudi koji vladaju, vlastodržaca kao što je Omer-paša Latas, u neku njihovu izolaciju, naročito kada bi nekoga portretisao. I sada se iz čitavog njegovog kompleksnog osjećaja spram Bosne nastoji izvući jedna teza – da je on mrzio Bosnu i da je mrzio muslimane, a, s druge strane, uistinu i srpski nacionalisti tvrde da je on nipodaštavao muslimane i Osmansko Carstvo i da to predstavlja sve ono što je dekadentno, što je balkansko, osuđeno na propast, naime, antimoderno.”

 

Musabegović ne bježi od potrebe da se o Andrićevoj biografiji kritički govori. Naprotiv – smatra da sve kontroverze njegovog političkog i naučnog djelovanja trebaju biti ispitane, a nalazi objelodanjeni. Kad govori o kontroverzama, misli konkretno na doktorsku disertaciju i tekstove u kojima se “bavio Albancima”.

“Mislim da je Andrić u svakom slučaju pisac i, kao pisac, ima vlastite fantome sa kojima se bori i vlastite nedoumice i paradokse. Upravo tako trebamo posmatrati njegovo djelo, a nikako reducionistički, što opet hoću da naglasim, jer je on potpisao uistinu nešto što je bilo dokument o progonstvu Albanaca, napisao doktorsku disertaciju čija je naučnost vrlo upitna. Uradio je neke stvari koje ne možemo izolirati i smatrati ga nekom nedodirljivom ikonom ili nekim kome se ne smije postaviti pitanje. Svako kritičko propitivanje jest interpretacija njegovog djela. Ne mora nužno biti negativna i ne mora biti nipodoštavanje.”

 

Namjerno se stvara odbojnost

Kada se govori o Andrićevoj mržnji prema Bosni i muslimanima i kada se na tome insistira, riječ je o “demonizaciji pisca”, kaže Škrgo, dodajući da se prema tom piscu i njegovom djelu namjerno stvara odbojnost:

“To su, kako kaže glumac Petar Božović u jednom filmu, opasne ideje jer se tendenciozno, a sasvim neutemeljeno demonizira pisac koji je već decenijama mrtav. Nastoje se isfabricirati njegova krivnja, grijeh i odgovornost kojom se stavlja u istu ravan s presuđenim ratnim zločincima, pokretačima i inspiratorima ratova na području bivše Jugoslavije. Namjerno se stvara odioza prema Andriću i na način kojim se na ovim prostorima stvaraju vrijednosni sudovi, putem društvenih, vjerskih i političkih autoriteta, kreiraju stereotipi i predrasude kod jednog dijela stanovništva koji će prihvatiti takve ocjene bez vlastitog iskustvenog, u ovom slučaju, čitalačkog provjeravanja i propitivanja.”

Da bi se shvatila suština Andrićevog djela, mora se razumjeti njegov odnos prema djelu danskog filozofa Sørena Kierkegaarda, kaže Musabegović. Osjećaji straha i strepnje povezuju Andrića i Kierkegaarda, pojašnjava Musabegović.

“Kada se govori o Andriću, često se zanemaruje jedan bitan aspekt, a to je bliskost sa Kierkegaardom. Taj filozof objašnjava ljudsku samoću, čovjekovu izolaciju. Kierkegaard se opire svemu onom nacionalnom i plemenskom govoreći da je i Isus bio izopćen i individualac i samim tim nijedan čovjek ne može se klasificirati. U posvećenosti apsolutnosti on je razumio tu strepnju, koja je povezana s osjećajem beskonačnosti i često kod Andrićevih likova, ma koliki bili vlastodršci i upravljali mehanizmom vlasti, primjećujemo osjećaj samoće i strepnju pred svijetom. To je on veoma dobro pronikao i tu se opire nacionalnom i plemenskom klišeu. Taj moderni čovjek, koga objašnjava kroz Kierkegaarda, ostaje neponovljiv i ne može se reducirati i to je nešto čija drama nije kompatibilna s vanjskom dramom; njegova je drama u tome da ne može iskazati unutrašnju protivrječnost. To se danas kod Andrića zanemaruje.”

Izvor:  Al jezeera




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.