Arapska moć stvar je prošlosti, a Amerika svoj interes preusmjerava na istok Azije

810

Kada se SAD konačno povuče s Bliskog istoka, što se neće desiti preko noći i ne tako dramatično kao što neki možda očekuju i priželjkuju, Washington želi pripremiti teren i, po mogućnosti, ovu regiju učiniti podložnom geopolitičkom nadmetanju regionalnih aktera za nadmoć, vodeći pritom računa da niti jedan od potencijalnih hegemona ne uspostavi primat na Bliskom istoku. Stoga, za strateške planere u Washingtonu posebno je važno da se najznačajnije regionalne sile na Bliskom istoku, Turska, Iran, Saudijska Arabija, Izrael i Egipat, ni u kom slučaju ne smiju složiti i ujediniti.

Kao najmoćnija svjetska supersila, Sjedinjene Američke Države upravljale su ključnim događajima ili izravno utjecale na sva važna politička kretanja na Bliskom istoku od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Washington je, praktično, zamijenio tradicionalne kolonijalne sile, Veliku Britaniju i Francusku, koje su međusobno dijelile prostor Levanta i Arapskog poluotoka, legitimizirajući svoje kolonijalne posjede mandatom Lige naroda, nakon dezintegracije osmanske imperijalne države i odlaska osmanske političke uprave iz arapskog svijeta po završetku Prvog svjetskog rata. Amerikanci su svoje prisustvo i kontrolu Bliskog istoka konsolidirali nakon krize oko Sueckog kanala 1956, kad su se suprotstavili nastavku kolonijalnih avantura Pariza i Londona. Ne treba zaboraviti činjenicu da je uloga Washingtona u početku bila pozitivna jer je, barem u deklarativnom smislu, bila usmjerena u pravcu pružanja podrške dekolonizaciji arapskih zemalja koje su već u to vrijeme bile formirane kao nacionalne države kojim su upravljale postkolonijalne elite odane različitim i dakako međusobno suprotstavljenim političkim ideologijama.

S obzirom na to da je međunarodni sistem neposredno nakon Drugog svjetskog rata već bio poprimio bipolarne karakteristike, uslijed nastanka dva velika antagonistički nastrojena i suprotstavljena bloka koji su se takmičili za svjetsku dominaciju i ideološku primat, pored vojnog nadmetanja, pod dominacijom Washingtona i Moskve, Bliski istok je, posebno njegov južni dio, Perzijski zaljev, najveći globalni izvor energenata, postao glavno poprište hladnog rata pored Evrope i Istočne Azije, gdje se također odvijao intenzivni hladni rat između Moskve i Washingtona. Washington je, kako bi se što bolje pozicionirao kao vodeća supersila na Bliskom istoku, u cilju kontrole naftnih resursa i kontrole njenih transportnih ruta, uspostavio bliske savezničke, strateške, sigurnosne i ekonomske odnose s vodećim zemljama zaljeva, prije svega s velikim monarhijama, sunitskom Saudijskom Arabijom i šiitskim Iranom, koji je u to vrijeme bio pod nominalnom vlašću dinastije Pahlevi.

Rijad i Teheran više od tri decenije postratnog perioda predstavljali su dva temeljna stuba američke hegemonističke dominacije na Bliskom istoku. Drugim riječima, kao dvije velike sile, Iran i KSA važile su kao dva američka policajca u regiji kormilareći Bliskim istokom u ime svog nalogodavca – Washingtona. Radilo se o dvije konzervativne monarhije koje su se, unatoč međusobnom geopolitičkom rivalstvu, takmičile za naklonost i zaštitu globalnog hegemona.

NAKON DEKOLONIZACIJE PODJELA ARAPSKOG SVIJETA

Stare postkolonijalne arapske monarhije, prvenstveno Irak, Egipat i Libija i njihovi kraljevi Fejsal, Faruk i Idris, srušeni su kao rezultat revolucionarnih, “progresivnih”, popularnih socijalističkih revolucija, s posebnim arapskim karakteristikama koje su ih svrgnule s trona, smatrajući ih recidivima kolonijalnog sistema koje su instalirali nekadašnji kolonijalni gospodari, evropske sile, Britanija, Francuska i Italija. Nakon dekolonizacije, arapski svijet postao je ideološki i politički podijeljen na više suprotstavljenih tabora. Osnovna podjela bila je na zaljevske monarhije koje su se uspjele održati i na republikanske revolucionarne režime socijalističke provenijencije. Konzervativne monarhije usvojile su neku vrstu hibridnog feudalno-kapitalističkog ustrojstva kojim je dominirala porodična i plemenska apsolutistička vlast najmoćnijih porodica koje su na vrh piramide moći instalirali prethodni engleski kolonijalni vladari, što su Amerikanci rado kooptirali.

Popularne arapske narodne revolucije, inspirirane ideologijom sekularnog arapskog nacionalizma, ideološki obojenog socijalističkim tendencijama pod utjecajem progresivnih ideja iz bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, uspjele su se pozicionirati i učvrstiti na vlasti u Iraku, Siriji i Egiptu. One su uživale podršku Moskve, koja ih je snabdijevala oružjem i pružala vojnu obuku. Moskva je u tzv. posredničkom ratu s Washingtonom podržavala republikanske režime, fokusirajući pažnju na pružanju podrške komunističkim partijama u tim zemljama.

Lukavi kreatori strateške doktrine u Washingtonu uspjeli su eksploatirati jaz i antikomunistički sentiment arapskog muslimanskog puka i pomogli su antikomunističke ideološki prihvatljivije snage u republikanskim arapskim zemljama, Iraku, Siriji i Libiji, tako da su vojnim udarima vlast preuzeli brutalni, srednje rangirani oficiri, Saddam Hussein u Iraku, Hafiz al-Assad u Siriji i drugi koji su, iako nastupajući u ime Bath partije, njihovih ogranaka u Iraku i Siriji, pomenute države pretvorili u represivne vojne diktature kojim su upravljale uske klike porodica i klanova, koristeći zapravo socijalističku egalitarnu ideologiju tek kao paravan za legitimiziranje vlasti kojom je dominirao sistem sigurnosno-represivnih tajnih policija (mukhabarat). Naravno, iako su svojim manevrima eliminirali komuniste i spriječili ih da preuzmu vlast, arapski republikanski režimi i dalje su ostali bliže sovjetskom bloku nego Amerikancima, ali nisu bili pod direktnom kontrolom Moskve. Manje-više, nešto slično kao Jugoslavija pod Josipom Brozom.

Egipat je bio, a i danas je, najznačajnija i najutjecajnija arapska zemlja u vojnom i političkom pogledu, kao i u sferi nauke, kulture, obrazovanja i diplomatije, iako ne u domenu ekonomskih resursa. Nije čudo da se Egipat, stoga, u vrijeme Gamala Abdela Nasera nametnuo kao svojevrsni “arapski hegemon”, pokušavši, na bazi panarapskog nacionalizma, dominirati ostatkom arapskog svijeta. Egipat je, stoga, predstavljao najveću vojnu, političku i ideološku opasnost za arapske zaljevske monarhije i njihov politički sistem. Upravo zbog toga, Amerikanci su ulagali velike napore kako bi Egipat, koji je u početku bio dobrano u sovjetskom taboru, kooptirali u američku orbitu. Washingtonu je to uspjelo, ali tek nakon Naserove smrti, uz pomoć predsjednika Anwara Al-Sadata, koji je napravio revolucionarni zaokret i ovu najznačajniju arapsku zemlju vratio u tabor i pod okrilje Zapada pod vodstvom Amerike. Egipat zbog toga i danas prima izdašnu, ali dakako uvjetovanu američku pomoć od nekoliko milijardi dolara godišnje. Ta pomoć intenzivirana je nakon što je Egipat potpisao mirovni sporazum s Izraelom 1979. Uslijed strpljive, uporne i lukave američke politike, jedna po jedna, arapske zemlje padale su pod dominaciju Washingtona. One koje su tvrdoglavo insistirale na suverenosti i nezavisnosti morale su platiti, i danas plaćaju, visoku cijenu svog suvereniteta, iako se ni u kom pogledu ne može govoriti o demokratskom karakteru tih zemalja.

GEOPOLITIČKA ŠAHOVSKA PLOČA

Nakon uništenja i stvaranja haosa u Iraku, Libiji, Siriji i Jemenu, uslijed višedimenzionalnih ratova koji sadrže elemente demokratske revolucije, strane vanjske intervencije, oportunističkih posredničkih geopolitičkih ratova, imperijalnih osvajačkih pohoda, sektaškog i ideološkog sukoba, rata za resurse i dominaciju regijom, sve to podjednako, danas se na Bliskom istoku jasno nazire, čak se iskristalizirala jedna potpuno nova paradigma političkih odnosa koja još nije poprimila svoj konačni oblik i karakter, tako da je još uvijek prerano govoriti o novom “Bliskom istoku” i kako bi on mogao izgledati u budućnosti. Odnose u ovom turbulentnom dijelu svijeta koji se već više od pola stoljeće nalazi u centru fokusa globalne politike karakterizira kompleksna mustra i geopolitička šahovska ploča gdje se još uvijek ne zna kako bi Bliski istok mogao izgledati polovinom stoljeća. Ipak, vidljive su neke značajne konture i fenomeni. Prije svega, republikanski arapski režimi nisu potpuno poraženi, iako su upravo oni bili najveći gubitnici fenomena “Arapskog proljeća”. Stara garda diktatora pala je s vlasti, ali se Sirija još uvijek drži i izašla je kao pobjednik u sukobu s mnoštvom protagonista ovog, kako ga neki posmatrači nazivaju, “prljavog rata” u Levantu. Međutim, Sirija je opstala zahvaljujući intervenciji Rusije i Irana.

Washington, pak, još uvijek ne dozvoljava završetak rata u Siriji i upravo zbog toga ilegalno pod okupacijom drži značajan dio istočne Sirije, i to pod krinkom borbe protiv ostataka ISIL-a, iako je općepoznato da su američke trupe u Siriji angažirane iz nekoliko razloga: da spriječe završetak rata u korist sirijske vlade u Damasku, da onemoguće rekonstrukciju Sirije, da ojačaju poziciju separatističkih kurdskih snaga u Siriji koje su antagonistički nastrojene ne samo prema Turskoj već također prema Iranu, ali i prema ustrojstvu Sirije, jer praktično žele zadržati neku vrstu ekskluzivne teritorijalne autonomije i kontrole u Siriji.

Američka uloga u Siriji potpuno je “ogoljena” i, rekli bismo, posve nemoralna, jer suprotno svim normama međunarodnog prava i bez odobrenja legitimnih vlasti u Damasku, ma koliko za nekog bio upitan demokratski legitimitet te vlasti, američke trupe kontroliraju jedine naftne i energetske resurse Sirije i najplodnije područje za poljoprivrednu proizvodnju. Na taj način izgladnjivaju Siriju, pored nastavka ekonomskih sankcija, kao da nije bilo dovoljno što je Sirija deset godina razarana, pa su joj još potrebne sankcije i okupacija. Na ovaj način Washington vodi specijalni rat, putem okupacije vitalnog područja Sirije, ne samo protiv Damaska već također protiv Irana, koji važi kao lider saveza zemalja “osovine otpora” izraelsko-američkoj hegemoniji na Bliskom istoku. Na ovaj način pokušava se spriječiti efikasnost djelovanja bloka zemalja osovine otpora, u kojem se nalaze Iran, Sirija, “Hizbullah” u Libanu, šiitske milicije u Iraku nad kojim Teheran ima veliki utjecaj, iako ne direktnu kontrolu, i Islamski pokret otpora (“Hamas”) u Palestini. Neki kritičari optužuju Washington da nema strategije u Siriji. Naravno, te optužbe potpuno su neutemeljene, jer američka strategija u Siriji postoji i ona se upravo sastoji od svih ovih elemenata koje smo upravo ranije spomenuli. Cilj ove američke strategije jeste oslabiti osovinu otpora i režim u Damasku baciti na koljena, a Assada prisiliti da napusti vlast. Naravno, mala je vjerovatnoća da će se to desiti u skorije vrijeme. Pored navedenog, prisustvo američkih trupa na istoku Sirije i njihov savez s kurdskim separatističkim snagama, pored slabljenja osovine otpora, također je usmjeren ka slabljenju turskog utjecaja u Siriji, s obzirom na to da Turska praktično u zaštiti i pod kontrolom drži područje Idliba na sjeverozapadu Sirije, gdje se nalazi jedina veća skupina sirijskih opozicionih oružanih snaga, ali i značajan dio radikalnih džihadističkih skupina i nekoliko miliona civila koji bez turske pomoći i zaštite ne bi mogli preživjeti.

Amerikanci su se od 2009. do danas na Bliskom istoku preračunali kada su dali vjetar u leđa “Arapskom proljeću”, nakon Obaminog govora na Kairskom univerzitetu. Nisu mogli pretpostaviti da će se dinamika dešavanja izmaći njihovoj kontroli. Posebno nisu očekivali da će Turska zauzeti nezavisan kurs kao suverena sila s legitimnim interesima na Bliskom istoku i da će Ankara imati hrabrosti i htijenja da svoje interese pokuša ostvariti korištenjem vojne moći. Također je bilo nezamislivo da će doći do konvergencije i pragmatičnog detantea između Ankare i Moskve, što su neke mračne sile pokušale spriječiti obaranjem ruskog aviona, ubistvom ruskog ambasadora u Ankari i pokušajem vojnog puča u Turskoj. Da je kojim slučajem eksperiment “Arapskog proljeća” uspio, Turska bi, kao prirodno najoptimalnija sila koja je trebala imati najveći regionalni uspjeh i dobit, postala najznačajniji geopolitički faktor na Bliskom istoku. Doista, Turska bi u tim okolnostima realizirala pravu stratešku dubinu. Međutim, strah Washingtona da bi Turska mogla postati regionalni hegemon odredio je politiku američkih planera, koji su po svaku cijenu pokušali sasjeći krila Ankari glede njenih ambicija i regionalne politike na Bliskom istoku.

Ovu situaciju izvanredno je iskoristio Iran i, koristeći sve pogodnosti koje su išle naruku geopolitičkim planerima u Teheranu i Qomu, istinski uspostavio svoju vlastitu stratešku dubinu, od Iraka i Sirije pa sve do Libana. Amerika je, uslijed vlastitih prioriteta očuvanja globalne nadmoći, danas primorana povući svoje vojne kapacitete i reducirati svoje prisustvo na Bliskom istoku, na kojem više, prema priznanju vlastitih planera, nema vitalnih interesa koje vrijedi braniti ratom. Razloga za to ima više: npr. nafta više nije prioritet Americi jer je proizvodi na vlastitom teritoriju novim tehnologijama, značaj nafte općenito za svjetsku ekonomiju, uslijed novih izvora obnovljive i čiste energije, sve je manji, Izrael je danas toliko moćan, naoružan i siguran da mu nije potrebna američka zaštita kao ranije, trgovinske rute energenata iz Perzijskog zaljeva sve manje idu ka Evropi i Americi i uglavnom se kreću prema Indiji, Kini i Istočnoj Aziji, tako da američki angažman u tom dijelu svijeta više nije toliko bitan kao do sada. Međutim, Washington ipak ne želi iza sebe ostaviti vakuum na Bliskom istoku i teži što više ojačati poziciju Izraela.

Turkish President Recep Tayyip Erdogan (C), Russian President Vladimir Putin (L) and Iranian President Hassan Rouhani attend a joint press conference following a trilateral meeting on Syria, in Ankara on September 16, 2019. (Photo by Pavel Golovkin / POOL / AFP) (Photo credit should read PAVEL GOLOVKIN/AFP via Getty Images)

ZAVRŠENA JE ERA AMERIČKOG HEGEMONIZMA

U tom kontekstu treba promatrati i nedavnu normalizaciju odnosa nekih arapskih zemalja s Izraelom. Abramovski sporazum o normalizaciji odnosa Izraela s nekim arapskim monarhijama i Sudanom također ima za cilj da ekonomski, diplomatski i geopolitički ojača Izrael, pružajući mu lakši prodor u dubinu arapskog svijeta. Kada se SAD konačno povuče s Bliskog istoka, što se neće desiti preko noći i ne tako dramatično kao što neki možda očekuju i priželjkuju, Washington želi pripremiti teren i po mogućnosti ovu regiju učiniti podložnom geopolitičkom nadmetanju regionalnih aktera za nadmoć, vodeći pritom računa da niti jedan od potencijalnih hegemonane uspostavi primat na Bliskom istoku. Stoga, za strateške planere u Washingtonu posebno je važno da se najznačajnije regionalne sile na Bliskom istoku, Turska, Iran, Saudijska Arabija, Izrael i Egipat, ni u kom slučaju ne smiju složiti i ujediniti.

Nastavak njihove međusobne geopolitičke borbe za Washington jeste važan i savršeno se uklapa u teoriju konstruktivnog realizma, koju već duže vrijeme zagovaraju poznati američki teoretičari John Mearsheimer i Stephen Walt. Po toj teoriji, Washington, da bi održao globalni primat, mora voditi računa da nikad ne dođe do pojave potencijalnih regionalnih hegemona u Evropi, Istočnoj Aziji i Perzijskom zaljevu. Kreirajući okolnosti, tenzije i druge preduvjete za međusobno rivalstvo potencijalnih hegemona na Bliskom istoku, Washington se može mirne savjesti okrenuti prema istoku Azije, gdje Americi zaista prijeti opasnost od gubljenja dominantne pozicije na istoku Azije i Pacifiku, i to od rasta moćne Kine. Regiju Bliskog istoka može komotno prepustiti regionalnim akterima, zahvaljujući međusobnom rivalstvu i nepovjerenju regionalnih nearapskih sila Irana, Turske i Izraela i daleko oslabljenoj poziciji Saudijske Arabije, koja je gotovo do bankrota iscrpljena ratom u Jemenu i enormnim izdacima u cilju pružanja potpore snagama kontrarevolucije u Egiptu, Libiji i Siriji, motreći izdaleka dinamiku dešavanja na Bliskom istoku i eventualno intervenirajući ako to bude trebalo, u slučaju da dođe do nepredvidivih i opasnih konsekvenci po interese Washingtona.

Ne treba gubiti iz vida činjenicu da je tzv. arapski moment na Bliskom istoku, u geostrateškom smislu, sada već stvar prošlosti. Kao što je to odlično primijetio Vali Nasr, više od dvije decenije Amerikanci su politiku Bliskog istoka promatrali kroz prizmu sukoba umjerenih i radikalnih tabora, a ključna paradigma bio je sektaški sukob Arapa i Irana. Međutim, iako je to bio dominantni diskurs američke i zapadne propagande koji se širio medijima i instrumentima akademske zajednice i think tankova, ovakva paradigma bila je pogrešna, površna i netačna, iako se nekad, ali samo djelimično, činila logičnom.

Skoro tri decenije od Suecke krize 1956. tronožac koji je Washingtonu omogućavao uspješnu hegemonističku kontrolu Bliskog istoka činile su tri nearapske zemlje, neprikosnoveni američki vazali Izrael, Iran i Turska (Iran šaha Reze Pahelevija i Turska kojom su iz pozadine upravljali generali, a ne demokratska volja turskog naroda kao što je to danas). Ova tri režima predstavljala su protutežu arapskom nacionalističkom, republikanskom ili pak islamskom radikalizmu različitih boja, na taj način održavajući američki hegemonizam na Bliskom istoku. Upravo ovaj tronožac američku dominantnu poziciju u arapskom svijetu činio je jakom i neupitnom.

Nakon američke invazije Iraka 2003, ova paradigma američke moći postepeno se mijenja i slabi. Stoga, kako to briljantno objašnjava Nasr, dinamiku dešavanja na Bliskom istoku u budućnosti neće karakterizirati sukob Arapa i Izraela. Ta je faza davno završena, niti će je određivati sukob Arapa sunita i Iranaca šiita. Glavni sukob, koji ne mora nužno biti oružani, činit će konkurentni odnosi nekadašnjih američkih, nearapskih saveznika međusobno, antagonizam Turske, Irana i Izraela. Američka nekadašnja moć, atrakcija, opčaranost i kontrola, nekoć je ove zemlje ujedinjavala u takmičenju koja od njih će biti više na usluzi Washingtonu, boreći se za njegovu naklonost. Kao troje djece, ili đaka, koji se takmiče ko će više udovoljiti učitelju ili roditelju.

Arapski svijet nekoć je važio kao srce Bliskog istoka i, kao takav, činio je jezgro američke strategije čije je procese trebalo kontrolirati, što Amerika nije mogla sama učiniti. Sve se to drastično promijenilo tokom protekle dvije decenije. Arapski svijet više ne predstavlja nikakvu opasnost, ni njegov radikalni revolucionarni sekularistički socijalizam, ni arapski nacionalizam, niti pak radikalni islam. Najradikalnija varijanta potonjeg poražena je u Iraku i Siriji.

Danas su na Bliskom istoku u usponu nezavisne nearapske sile, Iran, Turska i Izrael, ali one više nisu kao nekad pod kontrolom Amerike i ne služe svjesno njenim interesima, već se nadmeću za vlastiti primat u regiji. Ovo je jedan od glavnih razloga zbog kojeg se Arapi pokušavaju približiti Izraelu, jer strahuju ne toliko od Irana koliko od Turske. Normalizacija arapskih zemalja s Izraelom također ima za cilj intenzivirati dinamiku sukoba između Izraela, Irana i Turske. Ako se izmakne kontroli, njihov potencijalni sukob na Bliskom istoku (što ne treba uopće isključiti kao mogućnost) mogao bi dovesti do velikog rata u kojem Washington ne želi participirati. Amerikanci će stoga nastojati pomenute tri zemlje držati u stanju permanentnih tenzija. Iranska strategija već je poznata, a metode transparentne i prediktivne. Ono što je nepoznanica svakako je nepredvidivost i hrabrost Ankare da svoje interese štiti na način koji je do skoro bio nezamisliv. Turska se sve više okreće islamu i istoku, a njene ambicije u islamskom svijetu više niko ne smije nipodaštavati i odbacivati kao nešto što je privremeno i što će iščeznuti. Turska je danas ozbiljno prisutna u Siriji, Iraku, Libiji, Kataru, Somaliji, na sjeveru Libana i drugdje. Njena uloga u ishodu sukoba između Armenije i Azerbejdžana posebno je bila presudna. Također, potezi Turske u Mediteranu, u zahtjevima za slobodu prava eksploatacije plina, govore o njenoj nezavisnoj politici koja sadrži spremnosti na rizik.

Amerika, ma koliko bila u rivalskom odnosu s Moskvom, o čemu govori i verbalna demonizacija Vladimira Putina, kojeg je američki predsjednik Biden nazvao ubicom, a što se također primijeti u neslaganjima na Balkanu, posebno u Bosni, Rusiju ipak prihvata kao veliku silu s kojom može i mora pregovarati i trgovati. Jedan od oblika te “trgovine” jeste prisustvo i uloga Rusije u Siriji, gdje Rusija, iako rival SAD-a, ipak djeluje kao zaštitnik ne sama Assadove vlade već i Izraela, ali i kao protuteža Turskoj i Iranu, što Amerikancima savršeno odgovara. Stoga, ne treba nas iznenaditi nedavno američko ukidanje sankcija Rusiji, Njemačkoj i zapadnim kompanijama, a što je omogućilo uspješan završetak plinovoda “NordStream 2” u Evropi. Ovim je Rusija nagrađena za neke usluge Americi na Bliskom istoku. Iran i Izrael već su dugo vremena u sukobu, a Turska je u antagonističkom odnosu s Izraelom, Saudijskom Arabijom, Egiptom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). Njihov se antagonizam primjećuje u Libiji, Somaliji i šire na rogu Afrike. Stoga, kako navodi Vali Nasr, pravi sukob na Bliskom istoku više nije isključivo baziran na ideologijama ili pak religijskom sektaštvu, iako još uvijek ima i tih ideoloških razlika, već će bit sukoba činiti realpolitika i borba za dominantnu poziciju, ekonomske interese i prestiž.

Svrstavanje manje moćnih arapskih zemalja uz jednu, drugu ili treću od pomenute tri nearapske dominantne sile stvar je realpolitike i opasnosti koju u datom trenutku osjećaju. Ta dinamika ostaje fluidna i podložna je promjenama. Zbližavanje Arapa i Izraela u strahu od Irana i Turske, logično, ove dvije zemlje međusobno približava, ali ih razdvajaju suprotstavljeni interesi, npr. u Kavkazu (sukob oko Azerbejdžana i Armenije), ili u Iraku, gdje su njihovi interesi dijametralno suprotstavljeni. Štaviše, interesi Turske i Izraela u Kavkazu gotovo su identični, što opet približava Iran i arapske zemlje. Otuda, nedavno intenziviranje normalizacije odnosa Rijada i Teherana, uz posredovanje Iraka, govori o mogućnosti arapskog približavanja Iranu. Sve to ukazuje da je era američkog hegemonizma na Bliskom istoku završena. Važnost arapskog pitanja više nije ni izbliza kakva je bila ranije, a Bliski istok sve više postaje mikrokozam globalne multipolarnosti u nastajanju, koju jedino još ne primjećuju najokorjelije (die-hard) pristalice američke hegemonije, koji još uvijek geopolitički stanuju u dvadesetom stoljeću.

Najveća nepoznanica na Bliskom istoku bit će Kina. Kako će se njeno prisustvo reflektirati na regionalne odnose, danas se ne može precizno odrediti. Za to će trebati vremenska distance. Ipak, analitičari se slažu da utjecaj Kine na Bliskom istoku neće ići na štetu američkih interesa, barem ne kratkoročno. Bidenova administracija mogla bi, apeliraju optimisti, konstruktivno djelovati ako bi ohrabrila dijalog među pomenutim akterima. Ali, to nikad i nije bilo u njenom interesu. Naprotiv, rivalstvo bliskoistočnih igrača ide u prilog tradicionalnoj strategiji Washingtona, iako bi reduciranjem rivalstva vodećih aktera pomoglo stabilizaciji i uspostavi mira i kakve-takve normalnosti na Bliskom istoku.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *