KLJUČ STABILNOSTI NA BALKANU SU ODNOSI SRBA I BOŠNJAKA

799

Mnogi analitičari smatraju da je ključ mira i stabilnosti na Balkanu u rukama Srba i Albanaca. Ubjeđen sam da je to pogrešna hipoteza i da je ključ mira i stabilnosti na Balkanu u rukama Srba i Bošnjaka.

U tom smjeru legitimni predstavnici i srpskog i bošnjačkog naroda moraju usmjeriti najveću pažnju i energiju.

I nije najvažnije pitanje na Balkanu pitanje Kosova, već pitanje Bosne i Hercegovine.

Srbi i Bošnjaci su dva već historijski i nacionalno formirana naroda i nikakve historiografske  egzibicije, bravure i teorije tu činjenicu ne mogu ugroziti i poremjetiti. Oba naroda imaju svoju historijsku prošlost sa puno tragičnih, ali i blistavih momenata.

Oba naroda imaju horor trenutke u međusobnim odnosima, ali i historijske epizode u kojima su zaštitnički i prijateljski djelovali jedni prema drugima.

Na Balkanu ne postoji narodi koji se nikada nisu zamjerili jedni drugima. I sa tom činjenicom se moramo svi pomiriti.

Ali uprkos nacionalnim i vjerskim razlikama, ima jedna istina koju često nećemo da priznamo ni jedni ni drugi, a ona je više nego primjetna.

Ne postoje dva naroda sličnijeg mentaliteta kao što su Srbi i Bošnjaci.

Ne samo u dobrim već i u lošim svojstvima. I jedan i drugi narod su svoje historijske naivnosti i zablude skupo plaćali, i jedan i drugi narod u međunarodnim konstelacijama odnosa često lutali, tumarali i teško se snalazili, i jedan i drugi narod pati od hronične nesloge i nejedinstva, što u pojedinim historijskim epizodama dobija alarmantne i zabrinjavajuće  oblike.

Srbi kažu – dva Srbina, tri partije, a ja se bojim da se kod Bošnjaka, dva Bošnjaka mogu komparirati sa još većom cifrim partija.

I kod jednog i kod drugog naroda prečesto lični interesi pojedinaca daleko odu ispred općih interesa nacionalnog korpusa.

Ali na Balkanu ne postoje dva otvorenija i komunikativnija naroda od Srba i Bošnjaka. Niko ne umije da uživa, da se veseli, da sebi da oduška, da otvori dušu, da voli život u svim aspektima kao Srbi i Bošnjaci.

Niko ne umije da vodi računa o komšijskom hataru kao Srbi i Bošnjaci, sve dok se neko ne umiješa sa strane i baci zlu krv i kob među njima. Sva skoro historijska negativna iskustva ova dva naroda su bila zbog unošenja negativne energije sa strane, a ne zbog toga što se ova dva naroda ne podnose i tobože ne mogu zajedno da žive.

A onda imamo treći veoma bitan narod na Balkanu, a to su naravno Albanci. Oni nemaju možda neke osobine u onoj količini kao Srbi i Bošnjaci, ali imaju s druge strane neka svojsva koja nama nedostaju.

Nikad ni Srbi ni Bošnjaci neće dostići nivo nacionalne homogenosti koji su dosegli Albanci. Čak su pobjegli daleko i Srbima i Bošnjacima u uspješnosti međunarodnog lobiranja i stvaranja međunarodne podrške, prije svega kod najbitnijeg i najčešće  odlučujućeg faktora – Zapada.

Niko nema jasnije i odlučnije nacionalne ciljeve kao oni. Srbi i Bošnjaci često lutaju i često nažalost idu u pogrešnom pravcu.

Albanci emotivno doživljavaju  da maltene imaju dvije i po države. Srbi i Bošnjaci imaju po jednu, a i nju ne umiju da sačuvaju.

 

Mir na Balkanu je jedina alternativa

 

Ma koliko to nekima izgledalo nedogledno i neizgledno, uz jako posredovanje međunarodne zajednice doći će do nekog oblika dogovora između predstavnika albanskog i srpskog naroda.

Nakon toga dolazi na redu Bosna i Hercegovina, ne u smislu rješavanja njenog statusa, jer ona je u tom pogledu u povoljnijem odnosu u odnosu na Kosovo, jer je međunarodno priznata država i članica Organizacije ujedinjenih nacija, već u smislu njenog unutrašnjeg konsolidiranja i stabiliziranja. Svi moraju shvatiti i prihvatiti nepobitnu istinu da je Bosna i Hercegovina trajna historijska činjenica. Da je međunarodna zajednica htjela da izbriše Bosnu i Hercegovinu sa evropske i svjetske mape to bi učinila u periodu 1992-1995. godine.

Nikakvu Non-pejperi ne mogu razoriti Bosnu i Hercegovinu, niti krupne izjave neodgovornih političara koji žive od populizma.

Šta je rješenje? Ono je toliko vidljivo i uočljivo, ali zasada svi se pravimo da ga ne primjećujemo.

Srbija mora pomoći stabiliziranju Bosne i Hercegovine, jer to je i njen dugoročno gledano, državni interes. S druge strane i Srbija i Bosna i Hercegovina moraju uložiti maksimalne napore u međusobnom približavanju i ponovnoj izgradnji međusobnog povjerenja. To je težak i mukotrpan proces,  ali ostvariv.

Možemo se lagati, ali znamo svi pravu istnu, a ona glasi: odnos bosanskih Srba i bosanskih Hrvata prema Bosni i Hercegovini je recipročan odnosu Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Kada govorim o zbližavanju Srba i Bošnjaka, ne mislim na zbližavanje na štetu Hrvata, već na zbližavanje koje će dati pozitivan impuls i  primjer i Hrvatima.

 

Sandžak je potencijalni most prijateljstva

 

Odnos prema Sandžaku i sandžačkim Bošnjacima je u tom pogledu mnogo bitan i podsticajan.

Sandžak je političko rudno bogatstvo koje se nepravilno eksploatira. Sandžak nije potencijalno žarište, već potencijalni most prijateljstva između Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Sandžak treba koristiti kao opitnu političku labaratoriju, i preko njega pokazati i dokazati kako je suživot veoma normalna i izvodljiva, čak i poželjna kategorija, i kako Bošnjaci,  Srbi i Crnogorci žive stoljećima na ovim prostorima u uglavnom tolerantnoj i dobrosusjedskoj atmosferi. Znam, neko će odmah, kao protutežu iznijeti neki negativan primjer, kojih je uvijek bilo i biće, ali količina pozitivnih primjera suživota je uvijek bila daleko prisutnija.

Naravno to ne znači da su Bošnjaci ostvarili u Sandžaku sva svoja prava i težnje, ali svakako znači da su sandžački narodi uvijek bili pametniji od svojih političkih elita i da su uvijek bili svjesni da mir i suživot su najdragocenija tekovina i da se moraju po svaku cijenu očuvati.

Sandžačkim Bošnjacima su najveća smetnja u procesu ostvarivanja svojih realno ostvarivih prava, što je slično i sa bosanskim Srbima,  nerealna i neostvariva obećanja nekih političara, čiji cilj nikada nije bio rješavanje statusa sandžačkih Bošnjaka, već isključivo vlastito političko vegetiranje i održanje na vlasti ili u vlasti. 

Mi se moramo angažirati  i sve svoje snage usmjeriti u pravcu onoga šta zaista možemo da ostvarimo, a ne u pravcu bajkovitih i fatamorgana planova, za koje i njihovi promoteri znaju da su nerealni i neostvarivi.

Slično savjetujem i bosanskim Srbima, jer od megalomanskih planova o otcjepljenju manjeg bosanskog entiteta i ujedinjenju sa Republikom Srbijom za vjekov vjekova nema ništa.

Osim toga, postavljam pitanje, kako sandžački Bošnjaci, sa daleko nižim nivoom statusa u Republici Srbiji i Republici Crnoj Gori, kontinuirano manifestiraju i pokazuju neupitno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta država u kojima žive, a neki lideri bosanskih Srba u situaciji kada njihov narod uživa u Bosni i Hercegovini maksimum prava, o kojima sandžački Bošnjaci mogu samo da sanjaju, obratno, neprestano govore o svojoj ugroženosti, nezadovoljstvu, pa čak i o secesiji.

Naravno sandžački Bošnjaci poštuju teritorijalni integritet i suverenitet ne samo država u kojima žive, već i svih susjednih država.

Naši zahtjevi su daleko umjereniji od onoga što već imaju bosanski Srbi.

Šta je cilj koji dugoročno, a u saradnji sa demokratskim snagama u većinskom narodu i u saradnji sa drugim manjinskim narodima sandžački Bošnjaci trebaju ostvariti, a što ni najmanje ne ugrožava interese i teritorijalni integritet i suverenitet Republike Srbije i Republike Crne Gore?

Da li je to specijalni status Sandžaka, koji podrazumjeva odlazak srpske policije i vojske sa ovih prostora i međunarodnu kontrolu, što su neke političke  snage sa sandžačkih prostora  do nedavno tražile?

Naravno da nije.  Pa što da gubimo energiju i strpljenje  našeg naroda na projekte koje je nemoguće ostvariti bez ratnih sukoba i koji nas dovode samo do zamjeranja sa većinskim narodima?

Krajnje je vrijeme da se u svakom pogledu uozbilje i bošnjački i srpski političari i u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku i da konačno shvate da politika nije prosipanje gole tafre, već ozbiljna kategorija u kojoj samo uporni, pametni i ozbiljni igrači stižu do cilja.

Dakle, javnom  mnjenju većinskog naroda u startu dajemo do znanja, da nesporno poštujemo teroitorijalni inegritet i suverenitet Republike Srbije i Republike Crne Gore i da ove dvije države tretiramo  kao naše domovine.

Drugo, u saradnji sa demokratski nastrojenim snagama većinskog naroda i drugih manjinskih naroda moramo krenuti u projekat  stvarne demokratizacije i decentralizacije ove dvije države, čiji kranji cilj mora biti stvaranje više regija sa određenim stepenom samouprave, među kojima će biti i regije  južni Sandžak i sjeverni Sandžak.

Ovo se ne mora desiti istovremeno, ali mora biti krajnji cilj Bošnjaka iz oba dijela Sandžaka.

Pošto je Sandžak teritorija koja se nalazi dijelom u Republici Srbiji, a dijelom u Republici Crnoj Gori, u sklopu jačanja saradnje između dvije susjedne države i dva dijela Sandžaka, Sandžak može kao jedna vrsta prekogranične  regije poslužiti  kao odličan most saradnje i povezivanja, čime će biti zadovoljni i stanovnici Srbije i Crne Gore i stanovnici sjevernog i južnog Sandžaka.

Ostvarenje ovakvog projekta nikom ne bi štetilo, a svima bi donosilo evidentne koristi i dobrobiti, i ne bi ni najmanje dovodilo u pitanje  suverenitet i teritorijalni integritet niti Republike Srbije, niti Republike Crne Gore.

S druge strane, Sandžak može i mora biti most saradnje i prijateljstva između Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine

 

Ukloniti sve što smeta i iritira Bošnjake i Srbe

 

Koje dvije rečenice najviše zabole srpski i bošnjački narod? Srbe najviše zaboli kad neko izjavi da su oni genocidan narod, a Bošnjake kad im neko dira i ugrožava teritorijalni integritet i državni suverenitet Bosne i Hercegovine i kada negira ratne zločine i genocid počinjen u Srebrenici i veliča počinioce zločina i genocida.

Prestanimo da diramo ono što nas do srži srca zaboli. Naravno da Srbi nisu genocidan narod. Postoje samo grupe i pojedinci koji su spremni na to, ali uvijek u svakom narodu najveći dio svakog naciona sigurno neće dati podršku takvoj namjeri i takvoj politici.

S druge strane, nemože niko negirati presude najvećih međunarodnih sudskih instanci, jer time se ne umanjuje istina o onome što se zaista  dogodilo, već se takvim postupcima samo kod naroda žrtve pokazuje i ostavlja utisak da nema kajanja i stida od onog što su počinioci zločina u BiH  i genocida u Srebrenici počinili, kaljajući na taj način obraz srpskom narodu, koji uprkos učinjenom, kao narod ne smije biti nazivan genocidnim narodom. Jer i lično poznajem i prijatelj sam sa mnogim Srbima koji ni mrava ne bi zgazili i koji su jako humani i moralni ljudi.

I Srbi iz Republike Srbije i bosanski Srbi trebaju pomoći Bosni i Hercegovini, da što brže i efikasnije izvida svoje ratne rane i traume. Trebaju pomoći Bosni i Hercegovini da doživi ekonomski oporavak i ekspanziju. Jaka i uspješna Bosna i Hercegovina nikom nije prijetnja, već obratno, garant je stabilnosti Balkanskog poluotoka i Evrope.

Svi znamo da nema otcjepljenja dijela državne teritorije bez krvavog rata u kojem su svu učesnici gubitnici i bez snažne podrške međunarodne zajednice. Znajući to, treba prestati sa neodgovornim izjavama nekih srpskih političara i u BiH i u Srbiji, kojima se vrši verbalna agresija na teritorijalni integritet i državni suverenitet Bosne i Hercegovine.

Naravno, i politički predstavnici sandžačkih Bošnjaka i Bošnjaka iz svih domovinskih zemalja u svakoj svojoj izjavi moraju davati do znanja većinskim narodima da poštuju teritorijalni integritet i državni suverenitet država u kojima žive.

I višestoljetno historijsko iskustvo jasno pokazuje, da laže – ko god kaže, da Srbi i Bošnjaci ne mogu živjeti zajedno.

Bosna ima svoju državnost više od jednog milenija, a i Srbija je stara balkanska država. I kako je mogao ban Kulin da pomogne tadašnjem srpskom velikom županu Stefanu Nemanjiću (kasnije Prvovenčanom) da se vrati na vlast uzurpiranu od starijeg brata katoličke vjerske orijentacije Vukana Nemanjića, i kako je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić poslao jak odred bosanske vojske da pomogne svom prijatelju knezu Lazaru Hrebeljanoviću u Kosovskoj bici, i kako su predstavnici bosanskih Bošnjaka pisali rezolucije poglavniku NDH da se prestane sa pogromima nad Srbima i još mnogo drugih svijetlih primjera i u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku?

Bošnjaci i Srbi su sudbinski, historijski i geografski  osuđeni na jedan divni kismet, da žive jedni sa drugima. Zašto dirati nešto što i Bog Uzvišeni želi i što svaki iole pametan čovjek podržava.

Ne može srpski narod graditi svoju sreću na nesreći bošnjačkog naroda i obratno. Prosperitetna Srbija je nešto izvanredno za sve narode koji žive u njoj, prosperitetna Bosna i Hercegovina je nešto najljepše što može da se dogodi svim narodima koji žive u njoj.

Zato budimo svi odani i lojalni državama u kojima živimo i borimo se zajedno da one obezbjede u budućnosti svoje što bolje i ljepše  mjesto pod ovim toplim balkanskim Suncem.

 

Esad Rahić




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.