Za muslimane nema ništa štetnije od svađe, razilaženja, podjela i stranaštva

376

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Časni Kur'an posvetio je značajan dio svojih sura kazivanjima o prethodnim narodima kako bi privukao našu pažnju i upozorio nas na promjene (pozitivne i negativne), koje su se dešavale u tim narodima onda kada bi za sebe odabrali određeni životni put i program.

Ali isto tako i da nas podsjeti na činjenicu da ljudskim životom (individualnim i društvenim) upravljaju Božanski zakoni koji kontroliraju njegov razvoj i određuju njegovu konačnu sudbinu.
Ove zakonitosti imaju važnu društvenu funkciju, one otkrivaju uzroke neravnoteže i nereda u durštvu, te uzroke uništenja i propasti naroda, država i carstava, ali u isto vrijeme potiču u čovjeku vjeru u dobro i napredak.
S druge strane, ove zakonitosti otkrivaju cjelokupno historijsko iskustvo u kojem narodi (nacije) i društvene zajednice pronalaze ono što će im osvijetliti put i otvoriti im oči kako bi mogli analizirati rezultate vlastitog izbora.

Zakoni koji se odnose na uzroke stagnacije i propasti naroda i država u velikoj mjeri su slični u svim epohama ljudske historije.

U ovom tekstu spomenut ćemo samo neke od tih zakonitosti i uzroka koji su doveli do pada islamskog hilafeta (jedinstvene muslimanske države), svjedno radilo se o islamskoj državi iz vremena emevijske i abasijske dinastije, ili pak o islamskoj državi Endelus i Osmanskom carstvu, na čije sudbine ćemo se ovdje posebno referirati. Jer, za muslimane je pad Osmanskog hilafeta predstavljao nestanak posljednjeg režima koji je okupio islamski ummet pod svoje okrilje te nestanak posljednje države u koju su uključene muslimanske zemlje bez političkih granica.
Na globalnom nivou, pad hilafeta značio je pad vodeće svjetske države ili imperije, države koja je utjecala na vanjsku politiku drugih država i nametnula svoju kontrolu nad njima, države za čiju se vojsku diljem svijeta govorilo da je nepobjediva. Propast Osmanskog carstva i ukidanje hilafeta smatralo se velikom pobjedom evropskih (kršćanskih) naroda i država, tako da se ukidanje hilafeta i njegovo pretvaranje u sekularnu građansku država smatra važnim događajem koji je promijenio tok historije.

I ono što je za nas možda najbitnije, pad Endelusa, a zatim Osmanskog hilafeta doveo je do dramatične stagnacije muslimana u cijelom svijetu, te padova, poraza, poniženja i uništenja njihovih država, iz čega bi mi Bošnjaci morali uzeti pouku.

Udaljavanje od Allahove upute i odavanje grijesima i nemoralu

Prvi uzrok i znak propasti jednog naroda, jeste njegovo udaljavanje od Allahove upute, te odavanje grijesima i razvratu. Kad god se muslimani udalje od vjere i skrenu s puta sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neminovno ih čeka poniženje, iskušenja i krize za koje nemaju rješenja.

U tom smislu je i hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O skupino muhadžira! Pet je stvari kojima ćete biti iskušavani, a utječem se Allahu od toga da ih doživite: neće se među ljudima pojaviti javni nemoral i razvrat, a da se među njima neće proširiti zarazne bolesti koje nisu bile poznate i prisutne kod njihovih prethodnika; neće ljudi zakidati na vagi i kantaru, a da neće biti iskušani gladnim godinama, oskudicom i nepravdom svojih vladara; neće ljudi prestati davati zekat na svoj imetak, a da im neće biti uskraćena kiša s neba, i da nije stoke ne bi im kiša nikada pala; i neće ljudi prekršiti ugovor sa Allahom i Njegovim Poslanikom, a da Allah neće dati vlast nad njima stranom neprijatelju, koji će im oduzeti dio onoga što je bilo u njihovom posjedu, i kada god njihove vođe ne budu sudile po Allahovoj Knjizi i ne budu odabirali samo ono što je Allah objavio, Allah će dati da među njih bude ubačen razdor i svađa.” (Ibn Madže)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne podcjenjujte grijehe, jer se oni gomilaju kod čovjeka i na kraju ga upropaste.” (Mutefekun alejhi)

Kad je tako sa malim grijesima koje čovjek omalovažava i ne pridaje im pažnju, šta je tek sa velikim grijesima, kao što je ostavljanje namaza, laž, ogovaranje, potvora, kamata, mito, korupcija, alkohol, blud, nepravda, izdaja naroda, prijateljevanje i sklapanje savezništva sa neprijateljima muslimana i njihove države, itd.

Nejedinstvo muslimana

Razilaženje, svađe i podjele među muslimanima ne mogu dati korisne plodove, ne donose prosperitet, niti pobjedu i ne zastrašuju neprijatelja. Naprotiv, to je opaka bolest čije su posljedice katastrofalne. Zbog toga nas je Allah upozorio na tu bolest i upropaštavajući grijeh, objavivši: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46.)

Za muslimane nema ništa štetnije ni pogubnije od svađe, razilaženja, podjela i stranaštva. Sloga i jedinstvo muslimana je temelj vjere, a glava smutnje, slabosti i poniženja su razilaženja i međusobne podjele. I kao što je obaveza sloga i jedinstvo u akidi, u temeljima islamskog vjerovanja, tako nam je neophodna i politička sloga i jedinstvo da bi zaštitili i odbranili svoju vjeru, narod i državu.

Naši neprijatelji su davno shvatili važnost jedinstva i neprekidno rade na ujedinjavanju, ukrupnjavanju i zbijanju redova, dok se muslimani danas dijele po raznim osnovama, iako je jedinstvo osnov vjere islama.

Rivalstvo i međusobna borba za vlast

Ništa ne može prouzrokovati veću štetu po čovjekovu vjeru i srce kao ljubav prema vođstvu i vlasti, a historija islamskog hilafeta i moćnih muslimanskih država nude nam mnoštvo dokaza o zastrašujućim posljedicama ove bolesti.
Naprimjer, kada je ta bolest ovladala srcima pojedinih prinčeva, emira i vojskovođa u Endelusu, oni su vjeru islam stavili u drugi plan, a samim tim i brigu o muslimanima i uspostavljanju pravde u državi. Oni su se zbog vlasti podijelili na porodice i plemena, te raskomadali nekada jedinstvenu državu Endelus, pa je to iskoristio njihov neprijatelj i zadao im smrtonosan udarac od kojeg se nikada više nisu oporavili.

Ta pojava i bolest dovodi do korupcije političkog sistema i njegovo uspostavljanje na principu apsolutne vlasti daleko od islamskog principa šure, dogovaranja i pravde, što je bilo uzrok zuluma i nepravde, a nepravda nije samo jedan od uzroka poraza i stagnacije, već je jedan od uzroka uništenja naroda, pada država, urušavanja civilizacija i potpune promjene životnih uvjeta.

Kada se ova bolest pojavi i proširi među muslimanima i njihovim vođama, onda interesi prevladavaju nad principima, pa se tada bez imalo ustezanja i kalkuliranja sklapa savezništvo i koalicija sa neprijateljima islama protiv braće muslimana, protiv onih s kojima se dijeli zajednička vjera, civilizacija i sudbina. A to onda dovodi do obezvrjeđivanje muslimanske krvi i života, što je dovodilo i dovodi do žestokih sukoba između muslimana.

Tarik ibn Zijad je sa svojom vojskom ostvario izuzetnu pobjedu u dolini Berbat (po rijeci Berbati), a kod nas poznata kao Bitka kod Gvadalete, 711. godine, gdje su muslimani, kojih je ukupno bilo oko 12 hiljada, porazili kršćansku vizigotsku vojsku koja je brojala oko 100 hiljada vojnika. Odmah po završetku bitke, Tarik ibn Zijad je poveo svoju vojsku prema sjeveru, da bi osvojio ostatak zemlje Endelus, što mu je, uz Allahovu pomoć, i pošlo za rukom, jer je bio ponosan sa svojim islamom i jer mu je briga bila podrška islamu i uspostavljanje pravde na temeljima islama, a ne fanatizam, žudnja za vlašću, moći i ljubav prema ovome svijetu, dok je njegova vojska bila jedinstven neprobojni saf, a nije bila podijeljenja i rascjepkana.

Međutim, veličanstvene pobjede koje je ostvario Tarik ibn Zijad, a nakon njega i Jusuf ibn Tašfin i druge muslimanske vojskovođe i vladari, nisu sačuvali oni koji su bili zaslijepljeni željom za vlašću, koja je postala njihova najveća ambicija i cilj, čak ako je cijena za to bio muslimanski narod i njihova država.

Rivalstvo i međusobna borba za vlast po gradovima ili državicama Endelusa, prouzrokovala je sukobe među muslimanima u kojima bi jedan muslimanski vladar tražio pomoć od kršćana, kako bi porazio drugog muslimanskog vladara, da bi kasnije obojici presudio mač onoga od koga su tražili pomoć.

Opisujući ovu zaslijepljenost ljubavlju i željom za vlašću i bogatstvom vladara muslimanskih državica u Endelusu, Ibn Hazm, veli: ”Tako mi Allaha, kada bi znali da će obožavanje krsta popraviti njihovo stanje i poslove, oni bi požurili da ga obožavaju.”

A do koje mjere su emiri i prinčevi Endelusa bili zaslijepljeni žudnjom za vlašću, svjedoči i činjenica da su, kada je Jusuf ibn Tašfin odlučio da osvoji Endelus i obnovi jedinstvo muslimana i države Endelus – na šta su ga poticali i mnogi učenjaci svojim fetvama, poput imama El-Gazalija i drugih -, vladari tih državica bojkotovali su njegov dolazak u Endelus. Oni su bili protiv toga, tako da su neki od njih dali prednost kršćanima i njihovoj dominaciji nad dolaskom Jusufa ibn Tašina i njegovom preuzimanju vlasti u Endelusu.

Na kraju su ti vladari izgubili vlast, ugled i moć, i neki od njih, poput Ibn Abada, živjeli su do kraja u bijedi, siromaštvu i poniženju i tako su okončali svoj život.

I to je zapravo prirodan završetak svih onih koji se ponašaju onako kako su se ponašali vladari rascjepkanog islamskog carstva u nekada jedinstvenom Endelusu, zato što su bili robovi strasti koji su zanemarili vjeru i svoj narod, koji su zanemarili susret sa Allahom i koji su se bojali smrti više od nevjernika.

A oni koji se boje smrti umiru prije drugih. Oni koji misle da će sačuvati ugled, vlast i bogatstvo i da će pobijediti siromaštvo žrtvujući dostojanstvo svoje vjere i svoj narod, njih će siromaštvo, bijeda i poniženje stići odakle se i ne nadaju.

Mnogi emevijski, abasijski, osmanski i endeluzijski vladari su zaboravili ove činjenice, pa im je Allah sve učinio teškim i nedostupnim, čak i smrt, kao što je rekao Ibn Samadih, vladar Almerije, dok je na samrti slušao zvuke kršćanske armade koja je napadala njegovu palatu: ”Neka vladari državica traže u svakom vremenu život, da jednog dana ne bi tražili smrt, ali je neće naći. Allah će im sve otežati i učiniti nedostupnim, čak i smrt. To je Allahov zakon, a vi nećete naći promjenu u Allahovom zakonu.”

Izvor Saff




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.