Fatma Bulić primjer je osobe s invaliditetom

754

Fatma Bulić iz Tuzle primjer je osobe s invaliditetom koja kroz svoj aktivizam doprinosi unapređenju života u zajednici. Ova 24-godišnja djevojka od djetinjstva je gajila aktivistički duh, te je nailazila na sve veći broj mogućnosti koje je koristila kad god je imala priliku. Prethodnih nekoliko mjeseci u njenom životu bilo je veoma turbulentno jer je osnovala organizaciju “Asocijacija za omladinski razvoj u Bosni i Hercegovini”, koja okuplja mlade s područja cijele države.

“Radimo s nekoliko partnerskih organizacija na pitanjima od zajedničkog interesa i promoviramo prava i mogućnosti mladih gdje god to imamo priliku. Ovim putem pozivam sve koji su zainteresirani da nam se priključe. Također, preuzela sam funkciju izvršne direktorice Porodičnog ruralnog edukativnog centra, gdje uz pomoć stranih investicija pokušavamo napraviti jednu lijepu priču u Bosni i Hercegovini kako bismo prije svega smanjili depopulaciju mladih ljudi, ali nakon toga i radili na promociji naše tradicije i kulturne baštine. Bosna i Hercegovina je zaista jedna bogata zemlja s mnogim stvarima koje ima da ponudi turističkoj zajednici, bitno je da mi, mladi ljudi, znamo kako to možemo iskoristiti da postanemo resurs u stvaranju pozitivnih promjena”, govori Fatma Bulić.

Dodaje da uz ove aktivnosti radi i na još nekim projektima od interesa za lokalnu zajednicu i marginalizirane grupe te napominje kako ne voli kriviti druge ljude za svoje probleme. Smatra da život bilo koje mlade osobe izgleda onako kako ga ona napravi i stoga često u javnom prostoru spominje zonu komfora.

“Ostajući pri onome što nam je poznato i sigurno, propuštamo život. Ruku na srce, nije da je lagano, definitivno da ima problema i da se može još puno toga napraviti. Ali, kao osoba koja živi takav život evo već skoro 25 godina, mogu reći da prilike, mogućnosti i načini postoje. Pravo pitanje jeste da li smo mi dovoljno uporni da dođemo do toga. Šta mi radimo za sebe? Šta radimo za druge? Da li smo mi ikad dali nešto od sebe? Ne možemo uvijek očekivati da se o nama ‘brinu’, država, sistem, zajednica, ljudi, komšije, roditelji, porodica… Bez obzira na naš invaliditet, postoji toliko stvari koje možemo ponuditi. Da li biramo da to uradimo?”, kaže ova mlada Tuzlanka.

Kao studentica na Fakultetu političkih nauka, osvrćući se na prilagođenost obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini za osobe s invaliditetom, mišljenja je da tu postoji “novčić s dvije strane”.

“Pošto forsiramo inkluziju gdje god to stignemo i pošto su ljudi naučili jednu novu ‘pametnu’ riječ, obrazovni sistem i ključne osobe su navikli da ‘prihvataju’ djecu i mlade s invaliditetom u njihove obrazovne institucije. Jer, zaboga, oni su inkluzivni. Međutim, samo ‘prihvatanje’ ne podrazumijeva razumnu prilagodbu. Još uvijek škole nemaju pristupnih rampi, liftova za više spratove, toaleta za osobe s invaliditetom, taktilnih vodilica, udžbenika na Brajevom pismu, udžbenika u elektronskoj formi, tumača znakovnog jezika… Mnogo nam stvari nedostaje. Ne možete nekoga isključiti, onda ga ostaviti tamo negdje, onda ga pokušavati vratiti nazad i očekivati aplauz i medalje za hrabrost i doprinos sistemu”, jasna je sagovornica.

Ističe kako mladi ljudi završavaju škole i da su tu vidljivi, međutim, šta prolaze u tom procesu obrazovanja, samo oni znaju.

“Ja sam imala divnu školu, divne kolege, divne profesore i osoblje, međutim, kolege su me morale nositi na drugi sprat moje škole jer nisam imala lifta. Na fakultetu ista priča, rampa postoji, ne koristi se. Bez obzira na svu njihovu divnoću koju posjeduju, to nije inkluzivnost, a da ne pričamo o dostojanstvu”, apostrofira ova 24-godišnjakinja.

Uvjerena je i da poslodavci gledaju na mlade osobe s invaliditetom onako kako im se oni prikažu. Zato je, kako navodi, potrebno da osobe s invaliditetom prvo pokažu da su najbolje u onome što rade, bez obzira na to kakva im je pozadina, pa tek onda se može komentirati odnos poslodavaca prema njima i to da li ih poslodavci gledaju na osnovu invaliditeta.

“Ne možemo mi pokazati nekome drvo a da on vidi oblak. Ne ide, nije prirodno. Da li mi kroz gore pomenuti obrazovni sistem smo naučili da damo doprinos? Šta je to što mi možemo ponuditi poslodavcu kao dodatnu vrijednost? Zbog čega bi neko mene zaposlio samo zato što sam u kolicima i ne znam apsolutno ništa? To onda nije jednak tretman, to je diskriminacija prema osobama bez invaliditeta”, tvrdi ova mlada Tuzlanka.

S obzirom na to da je i predsjednica Upravnog odbora Evropske mreže mladih za samostalan život osoba s invaliditetom, poručuje da se mladi ljudi u cijelom svijetu suočavaju sa sličnim, ako ne i istim problemima, a da problemi uveliko ovise o stanju države.

“Naprimjer, neki gube pravo na personalnu asistenciju i države im ukidaju dodatne satnice, dok neko ne može ići u školu ili na ljekarski pregled. Uzimajući u obzir Norvešku i Azerbejdžan ili Gruziju, situacija je nemjerljivo drugačija. No, i u jednoj i u drugoj zemlji za osobe s invaliditetom postoje ogromni problemi. Veliki broj ljudi neumorno radi na izjednačavanju mogućnosti, ali to je borba s vjetrenjačama. Ono što mi možemo da uradimo jeste da budemo najbolja moguća verzija sebe kako bismo mijenjali stanje u državi, na bilo kojem dijelu svijeta da se nalazimo”, konstatuje sagovornica.

Napominje da smo mi kreatori sebe i da na osnovu naše slike ljudi kreiraju svoje viđenje nas kao osoba, što znači da predrasude možemo rušiti na lakši i teži način. Ne krije da je malo nervira pasivnost mladih ljudi koji onda očekuju neke promjene, te je zato stava da je izlazak iz zone komfora moguć samo ako se to želi. Uvjerava da je značaj aktivizma za mlade u globalu veoma bitan i da mladi, ako žele raditi i promijeniti bilo šta, moraju dati nešto od sebe, a uglavnom je to vrijeme i rad na terenu.

“Stvarno možemo uraditi mnogo toga, napraviti ovu zemlju prelijepom za život, samo nam treba malo motivacije, ideje i aktivizma. Kad se male ruke slože… znate već kako ide. Naravno, bitna je volja u svemu što se radi i sagledavanje stvari iz perspektive šire slike. Bitno je imati cilj i znati šta želimo postići. Bitno je ne izgubiti taj cilj u okovima svakodnevnice. Znati zašto radimo sve to što radimo”, izjavljuje ova ambiciozna djevojka.

Priznaje da joj je uvijek bilo bitno da ispuni život lijepim događajima i divnim ljudima oko sebe, a 2022. godina se za nju definitivno pokazala kao dobar početak nekoliko lijepih priča.

“Najviše sam ponosna na to što sam izdržala mnogo stvari, što sam šutjela tamo gdje mi je intuicija bila da pričam, što nisam reagirala. Ponosna sam i na to što mi nije mrsko, ponosna sam na sebe što nisam izgubila cilj iz vidika, što volim, što radim, što doprinosim, što prepoznajem. Sve ostalo dođe kao produkt toga”, priča sagovornica.

Njen aktivistički rad nije prošao nezapaženo pa je dobitnica mnogih nagrada i priznanja, a otkriva da je u svojim tinejdžerskim danima pisala poeziju te da su njene knjige i sva pisanja uglavnom ista kao i kod bilo koje druge osobe u tom dobu.

Na kraju razgovora vlastima poručuje da malo pozornije slušaju potrebe mladih ljudi, dok s druge strane, mladima savjetuje da jasnije, preciznije, glasnije govore i traže svoje potrebe.

“Ništa se ne podrazumijeva, niko ne zna šta je meni potrebno ako ja to ne iznesem, ako je potrebno i više puta… Ne libite se biti dosadni pravim ljudima. Što se mene tiče, ja želim pokrenuti jednu dobru priču s raznim ljudima širom Bosne i Hercegovine. Potruditi se biti ona promjena koju želim u svijetu. Dati od sebe ono što želim da mi se da. Živjeti svoj najbolji život i uživati u svakom danu kao da mi je prvi”, zaključuje ova hrabra djevojka.

Izvor: Stav.ba




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.