REFIKIN PRKOS! Crna Gora: 1995. godine ubili je srpsko-crnogorski zlikovci u porodičnoj kući

2073

Priča zasnovana na istinitom događaju o ubistvu Refike Čelebić u Nikšiću, 24. februara 1995. godine. Ubili su je u porodičnoj kući srpsko-crnogorski zlikovci nakon iftara u noći Lejletu-l-kadra.

Da li je koincidencija ili ne, ne znam. Ali sam siguran da će jednoga dana kada zavlada pravna država u Crnoj Gori, Refika ući u historiju i čitanke. Zato u prvom dijelu ovog Zaimovog kazivanja namjerno nisam pisao imena počinitelja zločina. Radi svetosti Refike i njenog djela.Refika je praunuka čuvenog kolašinskog gazije Mema Kolića, koji se nakon stradanja Bošnjaka poslije pada Kolašina pod crnogorsku vlast, nastani na Falinama- zaseok sela Bioča u Limskoj dolini. Potomkinja kolašinskih gazija, još kao djevojčica i kasnije kao odrasla djevojka, smatrana je od strane starijih za natprosječno inteligentnu, vrijednu i ponositu djevojku. Dobar glas i ljepota se daleko čuju i na kuću Kolića počeše kucati prosci sa raznih strana.

Ne može se mimo Allahove odredbe. Sudbina joj odredi životnog druga i 1969. godine sklopi brak sa Lutvijom Čelebićem, radnikom nikšićke željezare. Živjeli su ispod Trebjese u skromnoj kućici punoj ljubavi gdje izrodiše troje djece. Iako je i sama vodila bitku da od jedne radničke plate prehrani porodicu, često je na uštrb svoje djece pomagala siromašnim komšijama dijeleći sa njima dobro i zlo. Sirotinjska majka,- kako je u komšiluku od milja nazvaše, posebno je voljela odjećom i namirnicama pomoći jednoj Crnogorki, udovi, koja je nakon smrti muža ostala da sama podiže sitnu djecu.

U jeku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima i kulminaciji crnogorskog državnog terorizma nad Bošnjacima Sandžaka u brutalnoj policijskoj akciji, kodnog naziva “Lim”, kada se u bošnjačke kuće provaljivalo i ulazilo kako se kome od srpsko-crnogorskih kabadahija prohtjelo, u gradu Nikšiću desio se i ovaj događaj koji je šokirao javnost.

Prema Zaimovom kazivanju, sinu Lutvije i rahmetli Refike Čelebić, kada sam bio na promociji knjige u Aachenu koju mi je on organizirao, ovako mi je ispričao pomenuti događaj:

Ibrahime, odmah nakon iftara, tek što je majka nasula kahvu babu i jednoj komšinici, ironijom sudbine jedno od te djece koje je “sirotinjska” (moja) majka mlijekom hranila, nakon što je dovoljno ojačalo 24. februara 1995. godine, sa još dva druga, maskirani fantomkama uz upotrebu oružja i koljačkog alata, nasilno provališe u skromni dom mojih roditelja. Iako su obijajući vrata ušli u kuću Čelebića, babo Lutvija prijateljskim glasom pita ‘nezvane goste’: “Momci, recite šta vam treba? Ljudi smo, dogovorit ćemo se”.

Ne obazirući se na ove Lutvijine riječi, zlikovci nastavljaju sa svojim paklenim planom. Odvajaju Refiku i komšinicu na desnu stranu dok u drugom dijelu sobe na kauču vezuju Lutviju sa namjerom da ga opljačkaju a poslije toga odvedu u nepoznatom pravcu kako bi tražili otkup za njega od nas djece pošto smo prije godinu dana, tražeći glavi selameta morali imigrirati u Njemačku.

Kada je Refika vidjela vezanog Lutviju ne razmišljajući ni jednog momenta juriša na upereni “Magnum” uz imperativni povik:

– “Šta to radite? Odmah da ste mi pustili muža! Izlazite vani!”

Na ove riječi jedan od napadača puca Refiki u noge. Iako ranjena, majka i dalje kidiše na uljeze. Sa samo dva metra rastojanja opet pucnji u pravcu Refike. Ovoga puta pucaju dvojica u majku pogađajući joj obje noge. Teško ranjena majka ne posustaje, ne pada na koljena pred zlikovcima, već se rukama pridržava za okolni namještaj i svom snagom juriša u pravcu ubica koji se u strahu povlače u drugi kraj sobe. Na smrt preplašeni i iznenađeni, ovakvom Refikinom reakcijom, ubice podižu nišan i sa metar odstojanja gađaju nemilosrdno hrabru Bošnjakinju u stomak i prsa junačka.
Lutvija se u međuvremenu oslobađa i uspijeva da trećeg zlikovca svom snagom stisne među noge, koji ga urlajući udara drškom pištolja po glavi. Nije mogao više pucati, sve metke je ispalio na hrabru Refiku.

Teško ranjena Refika i dalje stoji na nogama i koristi novonastalu situaciju. Posljednjim atomima snage, poput lavice koja brani svoju mladunčad, baca se na najbližeg napadača i otima mu nož iz ruke bacajući ga na pod. Prilikom pada rukama obuhvata trećeg ubicu u padu ga okreće ispred sebe i preko njega pada na pod kuhinje.

Dok je Refika vodila svoju posljednju natčovječansku bitku, njen suprug je preživljavao vlastitu dramu na drugom kraju kuhinje. Nakon što ga je udarcima pištoljem u glavu onesvijestio, napadač kojeg je držao za međunožje, Lutvija popušta stisak i oslobađa zlikovaca. Urlajući od bola, doziva u pomoć katile sa kojima je pošao da po “Nikšiću razgoni Turke na buljuke” i uz njihovu pomoć bježe u mrak.

I pored toliko metaka u sebi i obilnog krvarenja Refika nije gubila svijest. Ostala je prisebna čak i u samrtnim mukama. Umjesto jauka šaputala je:

– “Djeco moja, oči majčine, majka vas više ljubiti i gledati neće. Nije mi žao umrijeti ali žalim što vas još jednom vidjeti neću. Šta smo kome osim dobra u Nikšiću uradili? Nikome nismo ni trun vode natrunili. Nismo svjesno ni mrava zgazili.”

Umrla je narednog dana u bolnici. Izdržala je dok joj nisu stigla braća iz Bioče. Daidže Bećo, Hamo i Izet čestitali su sestri rane junačke. Bila je svjesna dok su joj braća ljubila oči i ruke. Umrla je onako kako su umirali i njeni preci: Sa osmijehom na licu ponosita što nije obrukala slavne pretke i potomke. Nekoliko minuta nakon ovog susreta, Refika je ispustila plemenitu dušu i vratila se na najveličanstveniji način Uzvišenom Gospodaru, uoči 27. noći mjeseca Ramazana. Željna djece, preselila je otvorenih očiju. Jedan od daidža.

Pročitajte lirsku obradu ove tragične priče

Autor Šefka Begović-Ličina

Dok se zalazaće sunce u zlatastom sjaju gubilo iza horizonta i nad gradom se spuštala plavičasta magla, u topline sobe, gdje se u srčama crvenio naliveni šurup i iz džezve se pušila tek saldisana kahva, podrhtavajući k’o rasuti ćehlibar, na providno staklenoj činiji, mirisala je halva. U sobi, ispunjenoj majčinom dovom i čežnjom za djecom, rasutoj po svijetu, u mubarek noći, iz Refikinih prsa se čuo poneki prigušen uzdah.

-Javljašel’ se danas djeca? Šta kažu, kako su?, – odgovor čekaju brižne majčine oči.
-Javili su se, no šta, svi redom, dobro su,- odgovara joj muž Lutvija.
-Samo nek su zdravo i daleko od ove strepnje ođe i poganog vakta, đe ne znaš šta nosi dan, a šta noć. Iako mi za njima gori lubina, bolje je trpjet za njima trpjet čežnju, no brigu da ih ođe ne progune tmina, neuzubillah. A, jedva čekam da u naručje prigrlim koje unuče, da im bika za doručak zgotovi vruće priganice, da ih po parku prošetam i da se njima ponosim.

-Stići će, stići će i bogme te podobro zamorit, ne boj se, – dobaci joj komšinica sa drugog kraja sobe.
-Eh, da mi je to dočekat, pa da zapjevam kol’ko me grlo nosi …- Refikine krupne oči bljesnuše tajanstvenom nadom i prekrasnim sjajem.
Zamišljajući unučad kako joj se oko nogu igraju žmurke i Lutviji se penju na rame, Refika se budućem vremenu osmjehnu, iz prsiju joj nikoše krula.

U ćošku sobe, za hastalom polahko srčući prohlađenu kahvu i gledajući ženu odjevenu u šlafruku od zlatnožute zenane na sitne cvjetove, Lutvija pomisli kako je ona još uvijek mlada, lijepa, njegov čvrsti direk i najsigurnija uzdanica. U ovoj odabranoj ramazanskoj noći, kad je Allah robovima svojim Kur’anske Odredbe na zemlju spustio, šta poželjeti više od zahvale Svemilosnom Gospodaru na ovoj hasul, vjernoj i samilosnoj saputnicu, koja mu darova najvrjednije dukate, ponos u tri najljepša izdanka, od ovog mira i mirisa tek ispečene halve?

Dok su se kapljice niz zamagljenom staklu pendžera, poput suza slivale dolje, začuvši lupanje na vratima, Lutviju obuze neka čudesna jeza.
“Bogu na amanet mi djeca”- strese se od straha i iz daljine čemernog habera.
Kao da u odloženom čemeru, traži odgovor, uplašen, razgoračenih očiju pogleda u Refiku, konu, u one, na pendžerima, slivene kapljice.
Kad vrata treskom pukoše, naoružani do zuba, sa maskiranim licem, tri razjarena zlikovca hrupiše ka njemu, počevši mu vezat ruke, mašiše se džepova.

-Đe, delijo, kriješ pare? Kazuj!!!, – od ljudskog nedjela se insaf zastidje.
– Stanite ljudi !!! Sjednimo, popričajmo, ljudi smo!- u zvjerima Lutvija potraži ljudskost, čojstvo, čast.

Kad Lutviji po glavi puče drška pištolja i odjek sa pendžera sli sve kapljice odjednom, k’o ranjena lavica, Refika skoči.

-Pušćite mi muža, prokletnici!!! Silni ste junaci na golorukog, nemoćnog!
Nakana da brani vrućinu, zaštitnika iskrenog, Refikinoj đovdi dodate snagu, inat i prkos. Onom rukom što je do juče na jastucima najnježnije cvjetove vezla, natopi se čelik, gvožđem oklopi, na obrazu zlikovcu koža rasprsnu.

Lutvo i rah. Refika 1969. godine
Na pucanj u Refikine noge, Lutvija u strepnji zažmuri, zubima škrguće.
U zamaglenoj svijesti, nevjesta mu pred roditeljskom kućom pod duvakom kolo ni livadu vodaše. Noge joj se prepliću u sitne korake, mahmudije joj sa grla zveckaju, sa ruku halhale igraju, silani se po travi crveno rasipaju. Muzikanti sviraju, sa glave đinđusi džirikaju, srce radosno u grudima poskakuje, damare šerbetom nataču.

-Refika!!!,- molećive oči voljenu ženu nemoćno tješe.

-Pusti mi, mužaaaa, strvino!!!- kad se iz ranjene noge ka podu točurak crveni razli, Refika ka krvniku kidisa, u oči mu nokte zakopa.

-Poznajem te, poznajem, psino. Hranila sam te ko dijete svoje, naivna bila, pazila zlikovca.

Kad i drugi pucanj u Refikine noge odjeknu, Lutvija skoči, razvezavši ruke, zlikovca po glavi raspali.

“Mene ovo ništa ne boli, samo kad su mi đeca na sigurno. “- Refika planu, ka zlotvoru iz sveg glasa zavika:

-Navali, kukavče!!! ‘Eroj si na ženu bez puške i britvice! Aferim za čojstvo!!!, – razjarena s krvnikom se bez straha poorva.

Lutvija ka ženi poskoči, zlikovcu nož iz ruku istrgnu. Kad metak zaprašta, Refika posrnu, Lutvija kriknu, nogom zlikovca u leđa raspali.

Iz Refikinih prsa na bijeloj bluzi, crveno se rasvjeta ruža mjesečarka, k’o akšamom, na majčin mu čičekluk zamirisa, u uho šapnu:
“Najdraži, evo, rodih ti i šćer, rumenu k’o naše ružice”, – suza iz Lutvijinog oka se na obraz okameni.

Pridržavajući se za prsa, Refika ne klonu, prkos joj ne dade, Allahu se za kuvet zamoli, brigu za život u stranu odgurnu, pogledavši oči zlikovcu, u lice ga pljunu, ožiljak mu noktima zareza. Strah za gubitak voljene žene jača je od stotinu mačeva, Lutvija zlikovcu pistolj izote, kroz vrata ih k’o kerove svu trojicu napolje istjera.

Pisak sirene u katilskoj noći, bez pravde i vjere, bez suda i časti. U bolničkoj postelji umiruće oči lutaju u svijet, iz utrobe one otkinute pupoljke traže, želju skupljaju.

– Drži se, ne daj se voljena. Šta bih ja bez tebe bio na ovaj dunjaluk? Ne ostavljaj me,najmilija.

– Lutvija, sa željom da djecu vidim, ipak umirem sretna, što zlikovce rodila nisam.

U Crhlju, na mezarju, pri blagom povjetarcu u vječnom rahmetu, na nišanu, pored LUTVIJE, uklesani najljepši živi Refikini spomenici: ZAIM, RAŠO I ZUMRETA u ponosu, mirišu one od prkosa majčine rascjetale crvene ružice…




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.