Damir Gruda za Stav: SANDŽAK KAO NEURALGIČNA GEOSTRATEŠKA TAČKA

853

Damir Gruda, profesor engleskog jezika i književnosti, u svom rodnom Novom Pazaru prepoznatljivo je lice. Za vrijeme vrućih ljetnih dana često se može vidjeti na biciklu kako obilazi novopazarske ulice u potrazi za historijskim znamenitostima i raznom inspirativnom građom koja mu često biva polazišna tačka u njegovom istraživačkom radu. Već se dugo bavi proučavanjem i istraživanjem historije Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Spajajući tradiciju i modernost, poeziju i nešto brže muzičke ritmove, njegove stručne knjige jednako su interesantne kao i književnost, a radi i na filmovima. On vjeruje da je historija učiteljica života, koja je njegova najveća ljubav nakon jezika i književnosti te okosnica njegovog vannastavnog djelovanja, divna nauka, kako jednom reče, za one koji znaju da uče, čitaju i razmišljaju.

Damir Gruda je neko ko je spojio naizgled nespojivo. Laici bi rekli da veliki svjetski književnici Thomas Pynchon i Samuel McCoy, rokenrol te Novi Pazar i Sandžak nemaju nikakve veze jedno s drugim, ali profesor engleskog jezika i književnosti, koji uz to govori švedski i turski jezik, dokazao je da postoji čvrsta spona koji ih drži zajedno. To je dokazao – pjesmom. Prije dvije godine na internetu se pojavila pjesma “Sanjak of Novi Pazar” postmoderniste Thomasa Pynchona u njegovoj pop-izvedbi, a prije nekoliko dana svoje muzičko uobličenje dobili su i stihovi Samuela McCoya koji su stari tačno 110 godina. To je dovoljno jak argument da značajni umjetnici koji nisu s ovih prostora stvarali o Novom Pazaru i Sandžaku i da im je ova regija bila itekako interesantna.

On je ranije objavio i knjigu “Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici”. Riječ je o knjizi koja obuhvata brojna opažanja i osvrte na događaje u Bosni i Sandžaku u periodu austrougarske vladavine od Berlinskog kongresa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, a kroz karikaturalnu i satiričnu optiku brojnih časopisa i listova koji su u to vrijeme izlazili u Evropi i Americi. Ovo izdanje, ali i muzičke uoblike istaknutih svjetskih književnika, među kojima je, ako poživi, vjerovatno i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, zaokružit će dokumentarni film s elementima mjuzikla “The Sanjak of Novi Pazar”, koji će obuhvatiti period od sedamdesetak godina, tj. od balkanskih ratova do početka 1980-ih godina i posjete Allena Ginsberga Novom Pazaru.

Odakle uopće ideja da zajedno s Bošnjačkim nacionalnim vijećem krene u jedan sveobuhvatni naučno-umjetnički projekt koji će spojiti istraživački rad, poeziju, muziku i film, a sve to prožeto Novim Pazarom i Sandžakom, pokušao je objasniti za Stav.

“Polazna stanica ove ideje je skovana prije nekoliko godina dok sam skupljao materijal za knjigu ‘Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici’. Uz građu koju sam kompilirao iz više izvora, počeo sam da nalazim vezu poezije i muzike koja bi se krunisala dokumentarnim filmom ‘Searching for the lost Sanjak’. Projekt realiziramo u tri faze. Obradio sam pjesmu ‘The Sanjak of Novi Pazar’ američkog postmodernističkog pisca Thomasa Pynchona, čiji je pravi naziv zapravo ‘The Eagle of Tooting’, iz njegove knjige ‘Gravity’s Rainbow’ (Duga gravitacije). ‘Duga gravitacije’ je postmoderni ep i jedan od najznačajnijih romana svjetske književnosti druge polovine 20. stoljeća, koji je, kao malo koje drugo djelo, izvršio ogromni utjecaj na potonje generacije pisaca širom svijeta. Kod nas je skoro preveden. Polazna osnova se našla i u pripovijeci ‘Izgubljeni Sandžak’ iz 1910. godine znamenitog britanskog majstora kratke priče Hectora Hugha Munroa, poznatijeg po pseudonimu Saki, u kojoj se sudbina glavnog lika rješava njegovim nepoznavanjem lokacije Novopazarskog sandžaka te zbog toga biva osuđen na smrt. To je bila prva faza. Druga faza se sastojala u objavljivanju publikacije ‘Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici’, a treća, ujedno i posljednja faza, u snimanju dokumentarnog filma koji treba da bude kruna cijelog projekta”, počeo je pričati o svom gesamtkunstwerk projektu Damir Gruda.

SANDŽAK KAO NEURALGIČNA GEOSTRATEŠKA TAČKA

Sve je počelo knjigom “Bosna i Sandžak u satiričnoj i ilustrovanoj periodici”, koja je pokušala osvijetliti period od 1878. do 1918. godine, koji nije dovoljno istražen. Knjiga sadrži i do tada potpuno nepoznate historijske činjenice. To je period do kraja Prvog svjetskog rata, gdje mi kao narod potpuno gubimo identitet stvaranjem Kraljevine SHS, koja je priznavala samo tri naroda u okviru novostvorene kraljevine.

“Ovo nije samo priča o karikaturama koje imaju više dimenzija, ovo je geopolitička publikacija, veoma ozbiljna priča koja bi trebalo da zaintrigira, pored historičara, i širu naučnu javnost. Riječ je o knjizi koja obuhvata brojna opažanja i osvrte na događaje u Bosni i Sandžaku u periodu austrougarske vladavine od Berlinskog kongresa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, a kroz karikaturalnu i satiričnu optiku brojnih časopisa i listova koji su u to vrijeme izlazili u Evropi i Americi. To su godine u kojima su oči Evrope i svijeta bile širom otvorene i uperene na Bosnu i Sandžak, Sarajevo i Novi Pazar, pa je taj dio Balkana preko noći postao tema mnogih evropskih konferencija, kongresa, dnevne i periodične štampe i tadašnjih karikaturista. Muhamed Đerlek Max, recenzent moje publikacije, u predgovoru pojašnjava da časopisi u kojima su objavljivane karikature s tom tematikom nisu bili samo evropski, već i osmanlijski, pa čak i američki”, rekao nam je.

Kao što smo i naveli, osim ljubavi prema angloameričkoj književnosti, zanimala ga je i svjetska historija s fokusom na Balkan. Upravo je taj spoj interesiranja za književnost i historiju uz fatalni utjecaj američke “beat” poezije i proze predvođene Allenom Ginsbergom i Jackom Kerouacom te inspirativne muzike Boba Dylana doveo do realizacije ovog projekta.

“Događaji u Sandžaku i Bosni nakon aneksione krize i tokom balkanskih ratova mnogi američki dnevni listovi, magazini i periodični časopisi pokrivaju s velikim interesiranjem. Neki su, poput New York Tribunea, isticali da je upravo Sandžak zbog svog važnog geografskog položaja u tom trenutku doveo do početka Prvog svjetskog rata jer je bio podjednako važan za izlaz Austro-Ugarske na Egejsko more, kao i pretenzije carske Rusije da preko Srbije i Crne Gore izbije na Jadran. Thomas Pynchon u svom djelu ‘Duga graviticije’ upravo ističe da je Sandžak u tom trenutku bio najvažnija neuralgična geostrateška tačka u cijelom svijetu i sve su oči bile uprte u njega jer je od ovog nepoznatog Sandžaka nekada zavisila sudbina čitave Evrope. Upravo ta nepoznanica i orijentalna mističnost imena dala je inspiraciju mnogim američkim kolumnistima, pjesnicima, publicistima da napišu nemali broj pjesama u kojima se spominje Novopazarski sandžak. U mojoj publikaciji sam skupio i preveo više od 20 poema iz raznih američkih časopisa tog vremena koje su bile posvećene Sandžaku. Pored Samuela McCoya, tu su i Olin Lyman te James Montague, često i ‘Jim’ ili ‘Jimmi’ Montague, koji je bio američki novinar, satiričar i pjesnik. Poznat kao ‘verifikator’, on je bio najpoznatiji po svojoj kolumni ‘Više istine od poezije’, koja je skoro 25 godina objavljivana u mnogim dnevnim novinama. Tu su i Thomas Russell Ybarra, američki pjesnik, prevodilac, novinar The New York Timesa i putopisac, malo poznati kolumnista Wex Jones, Paul Gilbert, Stanley West, kao i mnogi drugi”, nastavio je.

I TRADICIONALNO I MODERNO

Spajanjem poezije i nešto bržeg zvuka, ali i neobičnim pisanjem i izborom teme njegove knjige, Damir Gruda spojio je tradiciju i modernost. Zato smo ga i pitali kako spojiti tradiciju i modernost, ono što je počesto u zavadi. Tačnije, upustili smo se u potragu za odgovorom na pitanje gdje je granica između davanja nove vrijednosti nekom umjetničkom djelu i njegovog ruiniranja.

“Ovo je vrlo kontroverzno, a istovremeno i filozofsko pitanje i, po mom mišljenju, postoje različiti pristupi tom pitanju. Neki vjeruju da moramo dati prednost tradicijama, uglavnom religijskim tradicijama, neki drugi vjeruju da tradicije pripadaju predmodernom razdoblju i sada kada živimo u modernom svijetu više nam nisu potrebne. Treći pristup je kombinacija oba pristupa, koji sam ja iskoristio u svom projektu. Sam projekt sugerira da se napravi sinteza između tradicije i savremenosti. Drugim riječima, ovaj projekt treba napraviti dijalog između tradicije i modernog. Na taj ćemo način moći pronaći vitalni i ključni dio oba i imati novu kombinaciju koja sadrži i velike vrijednosti i učenja našeg naslijeđa iz prošlosti te praktičnost i efikasnost ideja za moderno doba. Na taj način se i pjesma iz 1912. godine obradila u modernoj verziji i stavila u drugi historijski kontekst isto kao što je to radio britanski reditelj Kenneth Branagh, koji je Shakespeareove drame koje nose univerzalne ideje stavio u različite historijske periode”, otkrio nam je kakvo je njegovo viđenje.

Kako kaže, ne možemo zanemariti da naše naslijeđe ima neke vrijedne ideje i razmišljanja koja nam mogu pomoći i u dobu u kojem živimo. Međutim, postoje neki dijelovi tradicije koji stvarno pripadaju prošlosti i ne mogu se primijeniti danas. Ove dijelove tradicije, podvukao je, ne treba smatrati bezvremenskim i univerzalnim sastavnicama tradicije.

“Ovdje je važna stavka pronaći kriterije za razlikovanje lokalnog i univerzalnog u tradicijama. Mislim da možemo pokušati pronaći takve kriterije pozivajući se na sebe. Možemo uzeti u obzir sebe i potrebe koje svaki čovjek ima duboko u sebi. Naprimjer, potreba za smislom, moralnošću, duhovnošću i drugo. U našim tradicijama možemo pronaći veliki izvor učenja, ideja i misli koji nam mogu pomoći u ispunjavanju naših potreba. Stoga ne bismo trebali zanemariti ovaj vrijedni izvor”, kratko se nadovezao.

Iako smo ostavili mogućnost pogreške, ustvrdili smo da je stanovništvo Sandžaka, pa i BiH i drugih država u regiji, poprilično neraspoloženo kada je u pitanju izjednačavanje modernog s onim tradicionalnim. Pitali smo ga da li se slaže s ovom konstatacijom i, ako da, koji bi mogli biti mogući razlozi.

“Smatram da je problem u tome što su ljudi to tradicionalno pomiješali s kičom koji im se servira preko masovnih medija više od tri decenije, i to iz najvećih centara, a ne iz nekakvih malih mjesta i sela. Pogledajte samo broj pregleda na internetskim servisima te tzv. tradicionalne muzike u odnosu na nešto što stvarno nosi nekakve tradicionalne vrijednosti i bit će sve jasno. Po mom mišljenju, već dugo se radi na namjernom otupljivanju širokih narodnih masa jer društvu ne trebaju mislioci, već ljudi bez stava i mišljenja. To nije nikakva teorija zavjere već fakat. Mislim da je problem u vezi s kičom danas u tome što se on ne prepoznaje tako lahko. Ne zato što ga ima malo, već zato što ga ima mnogo. Kič se toliko duboko uvukao u sve pore masovne kulture i naše domove da je stekao sofisticirane maske lažne tradicije”, upozorava na negativne pojave koje su nam iz dana u dan sve dostupnije.

Uprkos svemu navedenom, ističe da je gotovo nemoguće iz neke lične perspektive definirati pojam prave umjetnosti i ono što nije prava umjetnost te odrediti parametre koliko svijet ulaže u umjetnost, a koliko ovdje kod nas.

“Francuski pisac i intelektualac André Malraux je rekao: ‘Umjetnost nije ukras dokolice, ona je teško osvajanje, jedna od odlučujućih odbrana čovjeka od sudbine… umjetnost je antisudbina.’ Umjetnost, kao i rad, proizvodnja, egzistencija, religija, seks, nauka, filozofija, pripada kulturi. Ona nije samo neodvojiva u formalnom smislu od svega što čini kulturu, već je i u suštinskom smislu jedinstvena s njom. Ona je data kulturom. Bez kulture i svega što čini kulturu, ona i ne postoji. Nasuprot tome, i umjetnost određuje kulturu i po njoj znamo o kojoj kulturi je riječ. Sve ovo je bitno da bi se mogla razumjeti umjetnost, da bi se shvatilo kako i zašto postoje različitosti u umjetnosti, zašto joj se mijenjaju intelektualni i drugi ukusi, stilovi, pravci. Njen kvalitet i nivo su kulturom određeni. Ako govorimo o razvijenim zemljama Evrope, onda se može lahko konstatirati da visokorazvijene zemlje imaju veći broj institucija i izdvajaju nezamislivo veća sredstva za kulturu i umjetnost nego mi. Iz tog razloga treba odgovoriti na pitanje koliko zemlje u regionu institucionalno ulažu u kulturu, a preko kulture u umjetnost. Po mom mišljenju, zemlje u regiji koje su i dalje u nekakvoj tranziciji nakon raspada Jugoslavije, poput BiH, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i ostalih, nedovoljno stimuliraju i motiviraju umjetnike i iz tog razloga imamo hronični nedostatak kulturnih manifestacija u kojima bi veliki broj talentiranih ljudi iz domena umjetnosti mogao da dođe do izražaja. Mi nemamo mehanizme niti institucije koje bi se borile protiv ogromnog priliva kiča i šunda, koji su postali dominantni u medijima u posljednjih 30 godina. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji 1972. godine donijet je zakon kojim je uveden porez na promet publikacija koje su bile ocijenjene kao šund. Mi smo i dalje daleko od toga”, kaže.

PREVAZIŠLI JEZIČKU BARIJERU

Projekt objavljivanja dokumentarnog filma “The Sanjak of Novi Pazar” podrazumijeva posljednju fazu realizacije njegovog sveumjetničkog projekta.

“U okviru već objavljene knjige ja sam, pored niza karikatura iz različitih evropskih i osmanlijskih časopisa i periodike s kraja 19. i početka 20. stoljeća, sabrao i preveo na desetine autentičnih i do sada javnosti nepoznatih pjesama o Novopazarskom sandžaku napisanih od američkih i evropskih pjesnika i kolumnista, koje su publicirane u raznim američkim i evropskim dnevnim novinama i časopisima u periodu od 1908. do 1918. godine. Njih sam namjeravao pretočiti u muzički album i upotrijebiti kao materijal za spomenuti dokumentarni film. Kao uvod u ovaj projekt, prije dvije godine objavio sam spot i pjesmu ‘Sanjak of Novi Pazar’ u saradnji s kompozitorom Sulejmanom Zatrićem i režijom Elmira Habibovića, kao obradu pjesme poznatog američkog pisca Thomasa Pynchona iz knjige ‘Duga gravitacije’, koja je prošla zapaženo u medijima i javnosti. Dokumentarni film koji ima elemente mjuzikla obuhvata period od sedamdesetak godina, tj. od balkanskih ratova pa do početka 1980-ih godina i posjete Allena Ginsberga Novom Pazaru. Film je zamišljen kao omnibus koji se sastoji iz nekoliko različitih priča iz nekoliko vremenskih perioda međusobno povezanih imenom Novopazarskog sandžaka. Naročito je interesantan dio iz 1968. godine, koji ima, laički gledano, nepovezive veze s hippie pokretom, Woodstockom i malo poznatim američkim bendom ‘Sanjac of Novipazar’, koji je i uz druge muzičke grupe trasirao put ka velikom muzičkom festivalu u Woodstocku, čiji bivši članovi su mi pomogli da njihovu priču uvrstim u film”, ispričao je ovu neobičnu priču uz najavu da bi se premijera mogla očekivati početkom jeseni.

Projekt koji Damir Gruda provodi s BNV-om je već, kako kaže, prevazišao jezičku barijeru samom činjenicom da je na engleskom jeziku i da će tako biti razumljiv i stranoj publici. Projekt ima i sve neophodne elemente da bude prihvaćen i u regionalnim okvirima, barem od dijela ljudi koje ta tematika interesira, a možda bude prihvatljiviji evropskoj publici prije nego našoj zbog same tematike koja se više tiče spominjanja nas iz ugla Evrope i SAD-a te ostalih dijelova svijeta.

“Objektivno, smatram da smo pomjerili granice što se tiče poimanja muzike u Sandžaku. Mislim da za ovako zanimljivu tematiku postoji ogroman prostor za proširenja i da će ih sigurno biti. Planiram i prijevod svoje knjige na turski i engleski jezik jer smatram da je to segment naše prošlosti koji treba biti pristupačan svima. Uz to već pišem i jednu publikaciju vezanu za historiju Sandžaka i prevodim jednu britansku pripovijetku iz 1916. godine u kojoj je jedan od glavnih likova fiktivna princeza Thalia od Novog Pazara”, ostavio je Damir Gruda mogućnost proširenja trenutnog poduhvata, ali i poduzimanje novih u bliskoj budućnosti.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.