- Autor Suad K Zoranić
Arianstvo, heretički pokret u hrišćanstvu koji je poricao božansku prirodu Isusa Hrista, smatrajući ga samo božijim poslanikom, postavilo je temelje za teološke rasprave koje su stoljećima odjekivale u Bosni i starom Rasu (današnjem Sandžaku). U arijanskom vjerovanju, Isus nije bio Bog, već poslanik, što je bila ključna tačka razilaženja između arijanstva i zvanične kršćanske dogme. Nije ni čudo što su, stoljećima kasnije, mnogi stanovnici ovog područja masovno prelazili u islam. Ova arijanska tvrdnja potpuno je u skladu s islamskom doktrinom, gdje se Isus (Isa a.s.) smatra jednim od najvećih poslanika, ali ne i bogom. Dok su islam i kršćanstvo složni po pitanju Isusovog bezgrešnog začeća i drugih ključnih događaja u njegovom životu, dogma o njegovoj božanskoj prirodi ostaje nepomirljiva razlika između dviju religija. Ova teološka podloga, duboko ukorijenjena u arijanstvu i bogumilstvu, igrala je značajnu ulogu u oblikovanju duhovnog pejzaža srednjovjekovne Bosne i starog Rasa(današnjeg Sandžaka), pripremajući teren za dolazak islama.
Arianstvo, kao preteča bogumilstva, u mnogim aspektima oblikovalo je religijske tokove u srednjovjekovnoj Bosni. Jedan od najvažnijih artefakata koji oslikava tu duhovnu i kulturnu baštinu jeste Hvalov zbornik, rukopis napisan bosančicom 1404. godine, koji je sastavio krstjanin Hval za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Danas se ovaj zbornik smatra jednim od najvažnijih i najljepše ilustriranih rukopisa Crkve bosanske, a njegova vrijednost leži u tome što pruža uvid u vjerovanja i ikonografiju bosanskih krstjana.
Zbornik je stvoren u vrijeme kada je Crkva bosanska, pod vodstvom ‘dida Radomira’, uživala relativnu autonomiju u okviru srednjovjekovne bosanske države. Iako su bosanski krstjani zadržali određene elemente kršćanske ikonografije, poput prikaza Blagovještenja i Raspeća, mnogi teološki elementi odstupaju od uobičajenog kršćanskog nauka, čime se potvrđuje jedinstvenost vjerskog izraza tog vremena. Nove analize stilova i tehnika pokazuju da su najmanje dva minijaturista radila na ilustracijama zbornika, čime se doprinosi bogatstvu i raznolikosti ovog srednjovjekovnog rukopisa.
Zbornik je sastavljen na pergamentu i sadrži 359 listova, bogato ukrašenih inicijalima, iluminacijama i minijaturama. Sadržaj obuhvata čitav Novi zavjet, dijelove Starog zavjeta, te nekoliko apokrifnih tekstova, pružajući široku teološku osnovu za bosanske krstjane. No, pitanje kako je ovaj dragocjeni rukopis iz Bosne prenesen u Italiju ostaje predmet rasprava. Neki smatraju da su ga prenijele izbjeglice bježeći pred Osmanlijama, dok drugi vjeruju da su predstavnici inkvizicije odgovorni za njegov transport.
Početkom 18. vijeka, zbornik je pripadao italijanskom latinisti Đakomu Fačolatiju, koji ga je poklonio papi Benediktu XIV, a danas se čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji. Značaj Hvalovog zbornika leži i u njegovom jeziku; pisan je poluustavnom ćirilicom, a lingvisti smatraju da je u osnovi prepisan sa glagoljskog predloška. Uprkos tome što se Hvalov zbornik danas nalazi daleko od svog izvornog tla, njegova vrijednost za bosansku i širu slavensku kulturu ostaje neupitna.
U doba kada su vjerski identiteti bili ključno oružje u borbi za političku moć, Hvalov zbornik služi kao podsjetnik na bogatu kulturnu tradiciju Bosne. On svjedoči o posebnosti i duhovnom otporu naroda koji je kroz svoje krstjane zadržao vezu s arijanskom tradicijom, oblikujući bogumilski svijet u Bosni.