U vremenu kada brojna pešterska sela ostaju bez stanovnika, a mladi svoju budućnost sve češće vide u evropskim zemljama, priča Bahtijara Bajrovića iz sela Koniče na Donjoj Pešteri predstavlja pravo osvježenje i podsjetnik da ljubav prema rodnom kraju ne može zamijeniti nijedna adresa u svijetu. Dok mnogi sanjaju odlazak u Njemačku, Bahtijar bez razmišljanja kaže da svoje mjesto vidi upravo tamo gdje je rođen.
„Ja volim Koniče, ne Njemačku. Ovdje sam se rodio, ovdje živim i ovdje mi je najljepše“, kaže ovaj vrijedni domaćin dok pokazuje svoje imanje i stoku koja mu već decenijama predstavlja izvor života.
Njegova porodica je brojna. Odrastao je u kući sa čak jedanaestoro djece. Danas i sam ima veliku porodicu, a s ponosom govori o slozi među braćom, sestrama, djecom i komšijama.
„Nekada smo svi slušali roditelje. Što kaže majka i otac, to je bio zakon. Radili smo, čuvali ovce i krave, pomagali jedni drugima. To su bila najljepša vremena“, prisjeća se Bahtijar.
Iako su pojedini članovi njegove porodice otišli u Njemačku, veza sa rodnim selom nikada nije prekinuta. Mnogi od njih su izgradili nove kuće upravo u Koniču, potvrđujući da korijeni ostaju tamo gdje su prvi put načinjeni životni koraci. Koniče danas ima džamiju, asfaltirane puteve, uređenu infrastrukturu i brojne nove kuće. Ono što nedostaje nisu objekti, već ljudi.
„Imamo sve, samo nemamo naroda. Selo se mnogo iselilo“, kaže Bajrović sa dozom tuge.
Stanovnici ovog kraja uglavnom se bave stočarstvom i poljoprivredom. Na pešterskoj visoravni uspijevaju krompir, luk, paprika i paradajz, dok domaćinstva proizvode vlastiti sir, maslo, kajmak i druge tradicionalne proizvode.
„Imamo sve što nam treba za život. Naše mlijeko, sir, maslo, meso. Kad čovjek radi, može pristojno da živi“, ističe on.
Posebno naglašava da je zadovoljan odnosom lokalne samouprave prema selu i zahvaljuje Opštini Tutin na pomoći koju pruža mještanima.
„Asfaltirani su putevi, mnogo je lakše živjeti nego nekada. Zahvaljujemo se opštini koliko može da pomogne“, kaže Bajrović.
Njegova životna filozofija jednostavna je i iskrena – čovjek treba da bude zadovoljan onim što ima, da čuva porodicu i komšiluk i da ne zaboravi odakle potiče.
Dok mnogi u potrazi za boljim životom odlaze hiljadama kilometara daleko, Bahtijar Bajrović ostaje simbol jednog drugačijeg pogleda na sreću. Za njega se ona ne nalazi u velikim gradovima i stranim državama, već među pešterskim brdima, porodičnim ognjištem i uspomenama koje ga vežu za Koniče.
„Ovdje sam svoj na svome. Imam porodicu, komšije, selo koje volim. Šta mi više treba?“ – poručuje Bahtijar, čovjek koji je dokaz da se istinsko bogatstvo ne mjeri kilometrima udaljenosti od rodnog kraja, već ljubavlju prema mjestu iz kojeg potičemo.