Bahtijar i Latifa Dacić danas žive u selu Cetanoviće, nadomak Sjenice, mjestu iz kojeg su nekada otišli trbuhom za kruhom. Nakon više od 40 godina provedenih u Švicarskoj, odlučili su da se vrate u rodni kraj, iako i dalje imaju pravo boravka u toj zemlji i djecu koja tamo žive i rade. Dok se brojna sandžačka sela prazne, a stari ostaju sami iza zaključanih kapija, priča porodice Dacić svjedoči o drugačijem izboru – povratku. Nakon gotovo četiri decenije života i rada u Švicarskoj, odlučili su da se vrate u Sandžak, na mjesto gdje, kako kažu, imaju komšije, tišinu i – mir. Njihova priča počinje davno, neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
„Kad smo se uzeli, bio je težak život. Bila je velika nemaština, nije se imalo ništa. Sve je bilo teško, ali smo bili mladi i držali se zajedno“, prisjeća se domaćin.
Godine su prolazile, a borba za egzistenciju odvela ih je u Švicarsku. Tamo su proveli više od 40 godina. Radili su najteže poslove, bez radnog vremena i bez odmora.
„Radilo se mnogo. Sve sam radio – čistio, nosio, šta god treba. Ovdje je lakše, ali tamo se živjelo samo od rada. Mladost mi je tamo ostala“, kaže sagovornik, koji je dio radnog vijeka proveo i kao invalid rada.
Iako imaju pravo boravka u Švicarskoj i djecu koja tamo žive i rade, povratak u Sandžak bio je svjesna odluka.
„Tamo nema našeg naroda, nema naših običaja. Djeca rade po cijeli dan, noću spavaju. Mi bismo bili sami – i danju i noću. Ovdje, makar ima komšija, ima razgovora, ima života.“
Njihovo selo danas je gotovo pusto. Nekada puno omladine i djece, sada broji tek nekoliko domaćinstava.
„Ostali su samo stari. Mladih nema. Kuće su prazne. Nekad je naroda bilo mnogo, sad se sve ugasilo.“
Ipak, u tom miru, daleko od gradske buke i stranog svijeta, Dacići su pronašli ono što su tražili – spokoj.
„Danas imamo svega više nego ikad, ali ljudi nisu bolji. Nekad, kad nismo imali šta obući ni pojesti, bili smo složniji. Sad ima svega, ali smo ljubomorni jedni na druge.“
Govore i o vremenu u kojem se brzo živi i brzo umire, o saobraćaju, bolestima i vijestima koje svakodnevno nose tragedije.
„Ne daj Bože nikome. Danas i mladi umiru. Gine narod u saobraćaju, ne znaš ni kako.“
Uprkos svemu, povratak smatraju ispravnom odlukom.
„Ovdje je ljepše. Ovdje nam je bolje. Ovdje smo svoji.“
Priča porodice Dacić nije samo ispovijest o teškom radu i dugom iseljeničkom životu, već i tiha poruka mlađim generacijama – da se vrijednost doma ponekad shvati tek nakon što se obiđe pola svijeta. Pogledajte tv prilog ispod teksta.