Neki ljudi prave buku oko sebe. A neki – grade tiho. Ne prave od sebe priču, pa priča sama mora da ih pronađe. Takav je Halil Kuč. Čovjek iz sela Leskova kod Tutina, koji je iz jedne skromne kuće stigao do vrha građevinske industrije jedne od najmoćnijih evropskih metropola. I sve to, a da nikada nije zatražio pažnju, aplauz, kamere, pa čak ni zahvalnost.
U Berlinu, gradu koji ima sve – od istorije do čelika i stakla – postoji jedan medved. Simbol grada. Na njemu su ispisana imena ljudi koji su obilježili zajednicu, koji su je gradili, činili boljom, jačom, ljudskijom. Među njima, malim, tihim slovima koje samo skromni ljudi nose, stoji jedno prezime: KUČ. On ga nije tražio. Grad ga je upisao. Jer nije mogao da ga zaobiđe.
Halil Kuč je osnivač ANES Bau – kompanije koja je ostavila trag širom Berlina: u neboderima, sportskim centrima, spa kompleksima, školama, fakultetima. Stotine hiljada kvadrata nose potpis njegove firme i ruke njegovih radnika. A mnoge od tih ruku – naše su. Sandžačke. Ruke ljudi koji nisu imali veze, koji nisu imali adrese, ali su imali poštenje, rad i želju da se izbore za miran život. Halil ih je primao bez pitanja o prezimenu, o partiji, o bilo čemu osim jedne stvari:
“Hoćeš li raditi pošteno?”
Zato ga vole. Zato ga poštuju. Zato ga nikad ne traže da govori – jer govori ono što se najteže izgovara: svojim djelima.
Veliki ljudi se ne mjere betonom. Niti kvadratima. Mjere se onim što niko ne vidi. A Halil je omogućio Umru za sto ljudi. Sto života. Sto dova. Sto onih koji su prvi put u životu vidjeli Kabu zahvaljujući njemu. Bez ikakve objave, bez medija, bez zastava. Samo tiho, baš onako kako živi.
Njegovo ime nalazi se i među vakifima Gazilar džamije u Novom Pazaru. Ne zato što mu je trebalo da stoji na zidu, već zato što je želio da stoji u nečijoj molitvi. On ne zida da bi ostao u fasadi, nego u nečijem sjećanju. To je razlika između ljudi koji prave karijeru – i ljudi koji prave trag. I zato slika sa otkrivanja berlinskog medveda toliko govori. Halil stoji sa strane, spuštenog pogleda, dok drugi fotografišu. Kao čovjek koji zna da najveće pobjede nisu one koje saopštiš – nego one koje sakriješ u sebi.
Ovo nije samo priča o jednom Tutincu koji je osvojio Berlin. Ovo je lekcija svima nama. Ovo je dokaz da se može ostati svoj, ostati skroman i ostati čovjek – čak i kada te život izvede na najveću scenu. Da koreni iz jednog malog sela na Pešteri mogu da izrastu u visine odakle se vidi cijeli grad, pa i cijeli svijet. I da, možemo biti ponosni što imamo takve ljude. Tihog Halila Kuča, čoveka kome Berlin aplaudira, a Sandžak se zahvaljuje.
A mi ovu kolumnu ne pišemo da bismo ga hvalili. Pišemo da bi mladi čuli, zapamtili i znali:
Najveći uspjeh je onaj koji te ne udalji od onoga odakle si krenuo. A Halil Kuč – nikada se udaljio nije.
Na statui medveda – simbolu grada Berlina – ispisano je prezime: KUČ.
