U zemlji u kojoj se svakodnevno zgražavamo nad bezobzirnim ponašanjem pojedinaca, još jedna scena izazvala je ogorčenje građana – ovoga puta u Sarajevu, gdje je jedan vozač, prema registarskim tablicama porijeklom iz Sjenice, na krajnje bezobziran način parkirao automobil – usred gradskog parka, na zelenoj površini, pod drvetom.
Fotografija i objava ogorčene Sarajke šire se društvenim mrežama. Ona je, kako navodi, zatražila intervenciju policije, zaustavila patrolu, ali je dobila odgovor da je slučaj već prijavljen i da “patrola ide”. Međutim, kako kaže, niko se nije pojavio. „Prevarili su me“, završava ogorčeno uz emotikon bijesa.
Ovo nije samo problem jednog vozača. Ovo je slika šireg problema – duboko ukorijenjenog nerazumijevanja koncepta zajedničkog dobra kod dijela građana Sandžaka. Nije rijetkost da se ponašanja poput ovoga pravdaju rečenicama: „Ne vole nas jer smo sposobni.“ No, sposobnost nije bezobzirnost. I nije sposobnost kada parkirate na travnjaku parka, gazeći ono što je tu za sve građane – to je bezobrazluk, to je primitivizam i krajnji izraz nekulture.
Naš narod jeste sposoban, to je nesporno. U Sandžaku imamo uspješne privrednike, humanitarce, naučnike, sportiste. Ali, istovremeno, među nama buja i ona druga strana – kultura “ja pa ja”, koja ne vidi dalje od svog nosa. Park je zajednički prostor, a ne parking mjesto. Zelenilo služi da se djeca igraju, da ljudi šetaju, da grad diše. Ne da se neki „snalažljivi“ pojedinac skloni u hlad.
Ovakvi incidenti ne doprinose imidžu Sandžaklija van našeg kraja. Upravo suprotno – produbljuju stereotipe o nekulturi, nepoštivanju pravila i zajednice. A sve to samo zato što neko ne može da napravi dodatnih 50 koraka do legalnog parking mjesta.
Vrijeme je da se zapitamo: ako tražimo poštovanje, kako očekujemo da ga dobijemo kada ga sami ne pružamo drugima? Ako želimo da nas cijene, zašto ne počnemo tako što ćemo poštovati tuđe zakone, tuđe parkove, tuđe gradove – kao što bismo voljeli da se poštuje naš?
Ovakve slike ne trebaju i ne smiju biti svakodnevnica. Kazne treba da postoje, ali i svijest. A dok je nema – ostaje nam samo da se sramimo.
