Pošto je sve učestalije agresivno ponašanje albanskih ekstremista, koji putem starih fotografija na kojima Bošnjaci nose bijele kape pokušavaju asimilirati današnje stanovništvo Sandžaka, Suad K. Zoranić, kao glavni urednik portala Sandžak Danas, pretočio je višemjesečnu analizu u tekst potkrijepljen naučnim dokazima. Nazivi za bijelu kapu varirali su širom Balkana. Na primjer, u Grčkoj se nazivala “pileus”, dok je u Bugarskoj bila poznata kao “pust” (od riječi “plasti” – oblikovati). Kod Slavena se nazivala “ćulav”, što je slavenska riječ izvedena iz “ćela” (glava), dok je kod monaha postojala crna verzija ove kape pod nazivom “ćelepuš”.
U posljednje vrijeme, bijela kapa poznata kao “keče” postala je tema mnogih rasprava, naročito u kontekstu prisvajanja njenog porijekla. Albanski ekstremisti često tvrde da je ova kapa isključivo dio njihove narodne nošnje, ignorišući bogatu i raznovrsnu etnološku historiju Balkana. Međutim, historijski dokazi i etnološka istraživanja pokazuju da je ova kapa bila široko rasprostranjena među mnogim starobalkanskim narodima, uključujući Bošnjake, Srbe, Bugare, Makedonce i druge. Ovaj tekst daje odgovor albanskim ekstremistima i obesmišljava tvrdnje da je bijela kapa “keče”, koju Albanci danas zovu “ćulah”, samo njihova.
Porijeklo Bijele Kape: Bijela kapa ima duboke korijene u historiji Balkana. Nosili su je mnogi narodi, ali njeno porijeklo nije u potpunosti jasno. Smatra se da potiče iz Levanta ili čak sa prostora Kavkaza, a njen oblik evoluirao je kroz vijekove kako bi se prilagodio potrebama i estetskim normama različitih naroda. Na starim ikonama, freskama, i vazama iz antičke Grčke, može se uočiti ova vrsta kape, što ukazuje na njenu rasprostranjenost širom starog svijeta.
Vjeruje se da je keče bilo dio prabalkanske-pelaške kulturne baštine, što dokazuju mnogi zapisi i arheološki nalazi, uključujući grčke antičke kipove, vaze i prikaze filozofa, umjetnika i pronalazača koji nose sličnu kapu. Također, bijele kape su prisutne kod Berbera u Africi, naroda Bliskog Istoka i Kavkaza, ali su posebno rasprostranjene kod balkanskih naroda, što dodatno podržava tezu da je ova kapa protobalkanski element.
Dokazi o Rasprostranjenosti Bijele Kape: Historijski zapisi i ikonografija pokazuju da je bijela kapa imala dugu tradiciju među balkanskim narodima. Na freskama i ikonama iz Pećke Patrijaršije mogu se vidjeti sveštenici i civili sa bijelim kapama nalik kečetu. Prikazi ove kape nalaze se i u grčkim crkvenim knjigama, koje opisuju život romejskog cara Konstantina 7. Porfirogenita, gdje sveštenici i civili nose slične bijele kape. Ovi prikazi ukazuju da je keče bilo prisutno ne samo kod Albanaca, već i kod Slavena i Grka, čime se obesmišljava tvrdnja da je ova kapa isključivo albanska.
Staroraščani su takođe nosili bijele kape kao svoju nacionalnu nošnju, što su dokazi freske.
Rasprostranjenost na Balkanu: Ovu kapu su izrađivala i nosila mnoga balkanska plemena, kako za vlastite potrebe, tako i za prodaju. Ova bijela kapica je bila prisutna kod:
- Plemena u Crnoj Gori: Kuči, Vasojevići, Rovci, Drobnjaci, Moračani.
- Na Kosovu i Metohiji: Goranci i stanovnici Sredačke župe kod Prizrena.
- U Makedoniji: Makedonska plemena Mijaci i Brsjaci.
- U Polimlju: Plemenski narodi iz doline Lima.
- Bugara na Despotskim planinama i u Trakiji.
- Vlaha-Cincara.
Pored toga, ova kapa je bila dio uniforme srpske vojske tokom Karađorđevog ustanka i Miloševe bune, sve do uvođenja prvih modernih uniformi po uzoru na austrijske.
Nazivi Bijele Kape u Različitim Krajima: Bijela kapa je kroz historiju nosila različite nazive, zavisno od regije i naroda. Na primjer:
- “Keče” je najrasprostranjeniji naziv, dok je u grčkom jeziku poznata kao “pileus”.
- Slovenski naziv “ćulav” izveden je od riječi “ćela”, što ukazuje na njen oblik koji prekriva lobanju.
- U Bugarskoj je poznata kao “pust” ili “pljis”, a kod Vlaha kao “ćelepuš”.
Keče i Albanska Tradicija: Iako je bijela kapa postala značajan dio albanske nošnje, važno je naglasiti da su Albanci, poput drugih balkanskih naroda, prihvatili ovu kapu kroz dugotrajne međusobne kulturne uticaje. Prema nekim autorima, Albanci su usvojili ovu kapu u čvršćem miješanju sa Srbima na prostoru Sjeverne Albanije, Kosova, Metohije i Zapadne Makedonije. Prepoznatljivi albanski keče sa polusferičnim oblikom nosili su stanovnici sjeverne Albanije, dok su u južnoj Albaniji Tosketska plemena nosila višu kapu sa karakterističnim ukrasom na vrhu.
Način Izrade: Izrada ovih kapa vrši se valjanjem vune, što je tehnika koja datira još iz antičkih vremena. Valjanje se izvodilo ručno ili uz pomoć raznih pomagala, a vunena smjesa se oblikovala na kalupu dok ne bi dobila karakterističan oblik polusfere ili fesa. Danas se ovaj način proizvodnje može vidjeti na Kosovu i u sjevernoj Albaniji, gdje se i dalje proizvode tradicionalne kape.
Bijela kapa, poznata kao keče, je tradicionalna kapa svih balkanskih naroda. Njeno porijeklo je djelomično poznato, ali se tumačenjem njenih raznovrsnih imena može utvrditi da ima srpsko-slavensko ili tačnije protosrpsko-pelaško porijeklo. Njeni nazivi i način izrade ukazuju na drevne korijene koji su bili zajednički mnogim narodima Balkana, a ne isključivo albanskom narodu.
Zbog svog historijskog i kulturnog značaja, ova kapa je dio balkanskog naslijeđa koje zaslužuje dalja istraživanja i razumijevanje, umjesto da postane predmet jednostranog prisvajanja i političkih manipulacija.
RAZLIČITI NAZIVI KAPA
PILEUS (grčki: πῖλος, pîlos; također pilleus ili pilleum na latinskom) – izvedeno od korijena riječi “pliš”, vlaški (cincarski) i grčki naziv za pliš, odnosno albanizirani naziv pljis. Kapa od pliša, tj. filca, nosila se u drevnoj Grčkoj, Etruriji, Iliriji, Panoniji i okolnim regijama, a kasnije je uvedena i u Drevni Rim. Mnogo je podsjećala na današnju kapu, ali je bila u obliku kupe, a ne polusfere. Može se pronaći na grčkim kipovima, crtežima antičkih vaza, kao i na kovanicama.
SKADARSKI FES – kapa s ravnim vrhom, poznata kao bijeli fes ili kapa ravnjača. Može se vidjeti na fotografijama četničkog vojvode Vasilija Trbića, Goranaca s Kosova i Metohije, kao i kod Albanaca iz Skadra i Kukeša, te Albanaca Toski s juga, gdje je oblik nešto viši. Ovu vrstu kape nose Goranci, a nosio ju je i srpski četnički vojvoda Vasilije Trbić u Makedoniji za vrijeme komitskih akcija.
KEČE – Dolazi od riječi “keč” ili „ćeč“, koja je vlaškog-cincarskog, a po nekima i grčkog porijekla. Keč je posebna vrsta vune ili pamuka od kojeg se izrađuju ove kape. Kod Makedonaca postoji i nadimak Keč, a kod Srba prezime Kečić. Ova vrsta kape je najrasprostranjenija i najpoznatija. Vremenom je doživjela mnoge modifikacije i promjene oblika, tako da joj današnji izgled dosta odstupa od originalnog.
PLjIS (alb. plis) – albanizirani naziv za pliš, odnosno vuneni materijal od kojeg se pravi filc za izradu keče kape.
ĆULAV – odnosno ĆELA(V), u osnovi riječi je “ćela”. Danas u Srbiji neke porodice nose nadimak Ćulavci jer su se bavile izradom kapa. “Ćulav” se smatra jednom od najstarijih srpskih narodnih kapa, koja je nastala u narodnoj sredini, od domaćih materijala. Pod utjecajem drugih neslavenskih naroda, ova kapa je pretrpjela promjene, kako u izgledu, tako i u nazivu. Kapa je bila dio uniforme srpske vojske za vrijeme Karađorđevog ustanka i Miloševe bune, sve do uvođenja prvih pravih uniformi nalik onima u austrijskoj vojsci.
ĆELEPUŠ – ćelepuš ili ćelempoš je naziv za crnu monašku kapu koja je istog oblika kao i bijela kapica. U osnovi ove riječi je “ćela”, odnosno glava, teme lobanje.
ĆELEŠE (alb. qeleshe) – sinonim za PLjIS. Osnova riječi je slavenska, kao kod Ćelepuša/Ćelempoša i ĆULAVA.
PUST (Pustina) – odnosno srpska pustena kapa. Naziv je dobila po PLASTU ili PLASTITI jer se ova kapa pravi tako što se pamuk ili filc oblikuje (plasti) i svojim izgledom podsjeća na plast sijena.
Izvori:
- Bjeladinović, Jasna – Srpska narodna nošnja u Sjeničko-pešterskoj visoravni, Etnografski muzej u Beogradu, 1981.
- Vadić-Krstić, Bratislava – Narodna kultura Srba u XIX i XX veku, Etnografski muzej, Beograd.
- Deretić, Jovan – Srbi i Arbanasi, Ganeša klub, Beograd, 2013.
- Jastrebov, Ivan – Stara Srbija i Albanija, Službeni Glasnik, Beograd, 2018.
- Skok, Petar – Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb 1973.
- Srećković, Pantelija – Istorija srpskog naroda knj. 1, Beograd, 1884.