 koji je preselio u 41. godini. Iza njega ostala porodica i djeca, a građani ga pamte kao dobrog i plemenitog čovjeka.){kind=link}
Prijepolje je ovih dana zavijeno u tugu kakva se rijetko pamti. Vijest o preseljenju na Ahiret Admira Kozice, među sugrađanima poznatog kao “Prle”, potresla je cijelu čaršiju uz Lim – grad koji pamti i radost i bol, ali najteže podnosi odlazak onih koji su tek trebali živjeti.
Admir je preselio u 41. godini života, u naponu snage, u vremenu kada je trebao biti oslonac svojoj porodici i radost svojoj djeci. Iza njega su ostali otac Sakib, supruga Merima, sin Maid, kćerke Naida i Maida, kao i brojna porodica i prijatelji – ali i praznina koju ništa ne može ispuniti.
Dženaza-namaz klanjana je 26. marta 2026. godine u Velikoj Župi, gdje je Admir i ukopan, ispraćen suzama, dovama i nijemom nevjericom. Prijepolje je tog dana utihnulo – svako je imao svoju uspomenu na “Prleta”, ali i isto pitanje: zašto najbolji odlaze prerano?
Društvene mreže preplavile su poruke tuge, ali i svjedočanstva o kakav je čovjek Admir bio. U svakom komentaru provlači se ista riječ – dobrota. Njegovi prijatelji i poznanici opisuju ga kao insana koji nikada nije odbio pomoći, koji je imao osmijeh za svakoga i koji je živio tiho, ali ostavio dubok trag.
“Bio je oličenje dobrote”, stoji u jednoj od poruka. U drugoj se dodaje: “Ne mogu da vjerujem… naš Prle. Allah da mu podari Džennet, a porodici sabur.”
Posebno potresne su riječi onih koji podsjećaju na njegovu djecu – nevinu i prerano suočenu sa životom bez oca. “Tuga velika, djeca ostadoše bez svog oca”, napisala je jedna sugrađanka, u rečenici koja je možda najbolje opisala bol cijelog grada.
U Sandžaku se uvijek posebno osjeti kada ode mlad insan. Ali kada iza njega ostanu djeca – tuga postaje dublja, tiša i teža. To je bol koja ne prolazi, već ostaje u svakodnevnim trenucima, u praznoj stolici, u tišini doma i u uspomenama koje bole.
Prijepolje pamti Admira kao dobrog čovjeka, komšiju i prijatelja. Njegov odlazak nije samo porodična tragedija, već gubitak za cijelu zajednicu koja je u njemu imala iskrenog i plemenitog čovjeka.
U desetinama poruka koje su preplavile društvene mreže ponavlja se ista dova – da mu Allah podari Džennet, a njegovoj porodici snagu da izdrži ono što se riječima teško može opisati. Jer u ovakvim trenucima, ništa drugo ne ostaje osim vjere, dove i nade da će bol jednog dana biti lakša, a sjećanje na njega vječno.