- Objava anonimne Novopazarke u grupi “Balkanci u Njemačkoj” postala je viralna — stotine ljudi iz dijaspore podijelilo su svoje priče o teškim počecima, borbi i uspjehu u tuđini.
Emina iz Novog Pazara, članica popularne Facebook grupe “Balkanci u Njemačkoj”, objavila je emotivnu i iskrenu ispovijest o svom životnom putu. Napisala je kako je 2019. godine stigla u Njemačku sa svega 1000 pozajmljenih eura, bez znanja jezika i bez sigurnog krova nad glavom.
“Sobićak i WC. Ništa drugo. Jezik sam učila (B1), ali kad dođeš, shvatiš da na A1 ne znaš”, opisala je svoj početak.
Radila je u domu za stare kao pomoćni negovatelj, a plata je, kako kaže, bila taman da preživi. “Kući dvije godine nisam išla jer nisam imala odakle da skupim za kartu”, napisala je.
Upornost ju je dovela do promjene. Nakon što je završila Ausbildung i stekla jezičke vještine, Emina danas ima “super posao” i, kako kaže, “može sebi priuštiti šta želi”. Ali, poručuje — nije to luksuz, nego dostojanstven život. Njena objava završava riječima koje su dirnule mnoge:
“Početak je težak, za svakoga. Ne očekujte kule i gradove na početku. Učite jezik, to sva vrata otvara. Bitno je časno pregurati početak, ne dozvolite da vas gaze. Svako dobro i držite se — proći će sve, i bolje vrijeme tek dolazi.”
Ubrzo nakon objave, stotine članova grupe reagovalo je – mnogi su dijelili svoje životne priče iz dijaspore, neki sa suzama, neki s ponosom, a neki s nostalgijom. Elvir Šišić, koji je u Njemačku stigao 1995. godine, napisao je:
“Prvi posao bio mi je 2 marke po satu. Čistio sam groblja i autobuse, dok sam birao hoću li kupiti cigare ili meso za večeru. Danas iznajmljujem stanove Nijemcima. Na vrhu uvijek ima mjesta kad se krene sa dna.”
Slavka Lovrić se prisjetila kako je stanovala tri godine u sobici s cimerkom i dijelila kupatilo sa pet ljudi:
“Radila sam na mašini u ulju, smrdila sam svaki dan, ali sam učila i napredovala. Nakon deset godina postala sam desna ruka šefu u upravi. Nema odustajanja — mi stariji smo prošli trnovit put.”
Komentari podrške pristizali su iz cijele Evrope:
-
“Bravo! Ljudskost i toplina… ovako nešto se rijetko vidi,” napisala je Božana Todorović Pavišić.
-
“Ako želiš uspjeti, moraš se boriti. Niko ne vidi koliko je teško kad legneš svake večeri iscrpljen,” dodao je Lisac Jedan.
-
“Ko ne uspije u Njemačkoj, taj ne želi – sve je stvar volje i discipline,” istakao je Virog Bajarrih.
I dok su jedni slavili uspjeh i trud, bilo je i onih koji su otvoreno priznali da im nedostaje domovina. Nada Müller, koja je u Austriji od šeste godine života, napisala je:
“Imam 58, bez akcenta pričam njemački, ali duša mi je dole. Možeš zaraditi koliko hoćeš, ali na kraju shvatiš — ostaješ stranac. Vraćam se kući, tamo mi je srce.”
Aida Hellmann, koja u Njemačkoj živi već 20 godina, sažela je ono što svi osjećaju:
“Počela sam sa 7 maraka po satu u kuhinji. Sad vodim svoju firmu. Ništa se ne postiže preko noći, ali uz disciplinu i upornost – sve se može.”
Eminina anonimna objava, iako jednostavna, pokazala je suštinu života u dijaspori — da uspjeh ne dolazi lako, ali da svaka suza, svaka neprospavana noć i svaka riječ na stranom jeziku vrijede kad se izboriš za dostojanstven život.
“Bolje vrijeme tek dolazi” — poruka je koja je spojila cijelu dijasporu od Berlina do Beča i od Štutgarta do Novog Pazara.
