U vremenu kada mnogi mladi odlaze, vjerujući da se uspjeh može pronaći samo negdje daleko, jedna djevojka iz Tutina pokazala je suprotno. Njeno ime je Emina Demirović – simbol upornosti, znanja i tihe snage koja dolazi iz Sandžaka.
U skromnim razredima tutinske osnovne škole, Emina je sjedila u prvoj klupi, tiha, ali uvijek spremna da postavi pitanje koje drugi ne bi ni primijetili. Njeni učitelji i danas se sjećaju te znatiželjne djevojčice koja je „htjela znati sve – i malo više“.
- „Već tada smo znali da pred sobom imamo dijete koje će daleko dogurati“, prisjeća se jedna od njenih nastavnika.
Osnovnu školu završila je s Vukovom diplomom, a gimnaziju kao đak generacije. No, ni tada nije jurila priznanja – bila je zaljubljena u znanje, ne u aplauz.
Kada je upisala Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Novom Sadu, mnogi su govorili da je to jedan od najtežih fakulteta u zemlji.
Za Eminu, to nije bio zid, već izazov.
Četiri godine kasnije, diplomirala je kao prva u svojoj generaciji, položila sve ispite s desetkom i postala primjer studentima i profesorima.
Tokom treće i četvrte godine nije samo učila – podučavala je druge. Bila je saradnica u nastavi na predmetima koji i najupornijima zadaju glavobolju.
- „Emina ima rijedak dar da složene stvari objasni jednostavno. Takvi ljudi postaju profesori, a ne samo inženjeri“, rekao je jedan od njenih mentora s fakulteta.
Njena posvećenost nije prošla nezapaženo – dobitnica je Dositejeve nagrade za izuzetne i nadarene studente i državna stipendistkinja. Učestvovala je na brojnim naučnim konferencijama u zemlji i inostranstvu, predstavljajući svoj rad, ali i ime svog grada.
Danas je angažovana u Istraživačko-razvojnom institutu za vještačku inteligenciju Srbije, gdje zajedno s timom mladih stručnjaka razvija projekte koji oblikuju tehnološku budućnost naše zemlje.
Emina ne govori mnogo o sebi. Kada je pitate šta je tajna njenog uspjeha, samo se nasmije i kaže:
„Samo rad i vjera. A i ono naše tutinsko – kad kreneš, ne staješ.“
Na njenom radnom stolu, pored računara, stoji papir s ispisanim riječima:
“Ikre’ bismi rabbike ellezi halek” – Uči u ime Gospodara svoga koji stvara.
To je, kaže, njen podsjetnik da svaka formula, svaka ideja i svaki uspjeh imaju smisla samo ako su u službi dobra.
Iako su je već kontaktirale velike svjetske kompanije, Emina ne planira otići.
Želi da master i doktorske studije završi u Srbiji.
„Zemlja koja mi je dala priliku – zaslužuje da joj vratim“, kaže tiho.
Njeni roditelji, skromni i tihi ljudi iz Tutina, kažu da je Emina njihova najveća nagrada.
„Ona je dijete koje nikada nije tražilo više – samo da uči. I to joj je bilo dovoljno“, priča majka sa ponosom, ali i suzama radosnicama u očima.
Tutin je grad koji zna da prepozna vrijednost, a Emina je dokaz da između velikog i malog mjesta ne stoji razlika – već samo volja. Njena priča postala je inspiracija za generacije koje dolaze, za svako dijete koje vjeruje da se i iz male sredine može stići do samog vrha.
Emina Demirović je više od studenta generacije. Ona je glas generacije koja vjeruje da se trud isplati, da se uspjeh ne nasljeđuje, već zaslužuje.