U svijetu profesionalnog sporta, gdje se uspjeh često mjeri titulama, slavom i materijalnim dobitkom, postoje sportisti koji ostaju čvrsto vezani za lične vrijednosti, disciplinu i duhovnost. Jedan od njih je bokser Edin Avdić, rođen 20. jula 1996. godine u Innsbrucku, koji svoj put gradi tiho, ali postojano – snagom karaktera jednako koliko i snagom udarca.
Avdićev dan započinje jednostavno i vojnički precizno: jutarnja rutina sklekova i trbušnjaka dio je njegove svakodnevice. Nije slučajno – njegov prvi posao bio je u Sportskoj jedinici austrijske vojske, gdje je, kako sam kaže, dodatno izgradio radne navike, izdržljivost i mentalnu čvrstinu. Da se nije opredijelio za boks, njegov izbor bi, bez dileme, bio hrvanje – sport koji također traži potpunu predanost i kontrolu tijela.
Iako je ring mjesto borbe, Edin Avdić privatno odiše smirenošću. Kaže da ga je teško izbaciti iz takta, ali da ga duboko pogađa neodržana riječ. „Ja sam čovjek svoje riječi“, poručuje kratko, ali jasno – princip koji primjenjuje i u sportu i u životu.
Posebno je zanimljivo da, kada bi mogao ponijeti samo jednu stvar na pusti otok, Avdić bez razmišljanja bira Kur’an. Ta rečenica govori više od dugih biografija: vjera i duhovna stabilnost čine temelj njegove ličnosti. Ne čudi ni to što mu je omiljena boja zelena, niti što kao uzora navodi legendarnog Muhammad Alija – sportistu koji je jednako bio simbol hrabrosti, borbe za principe i lične slobode.
Najdraži grad mu je Sarajevo, gdje, kako kaže, „duša najlakše diše“, a kafu najradije pije s porodicom – jedinom konstantom kojoj se uvijek vraća. Televiziju rijetko gleda, radije sluša podcaste, dok na društvenim mrežama preferira Buzzer. Od muzike izdvaja bend S.A.R.S., a posebnu emociju veže za pjesmu „Mrva“ hora Hazreti Hamza.
Književnost mu nije strana – posljednje što je pročitao je knjiga „Poziv istine“, dok među piscima izdvaja Lodovica Santanu. Na pitanje šta bi promijenio u svijetu kada bi imao tu moć, odgovara jednostavno, gotovo filozofski: „Živjeti i pustiti druge da žive.“
Zanimljivo je i da ne navija ni za jedan sportski tim – njegova borba je individualna, a ciljevi lični. Kao zemlju koju bi volio posjetiti izdvaja Saudi Arabiau, što se prirodno uklapa u njegovu duhovnu orijentaciju.
Edin Avdić pripada onoj rijetkoj vrsti sportista koji ne grade imidž glasnim izjavama, već primjerom. U vremenu buke i površnosti, on bira tišinu, rad i vjeru – i upravo u tome leži njegova snaga.