U selu Krće iznad Sjenica, među brdima i tišinom Pešterske visoravni, još uvijek živi sjećanje na vrijeme kada su se vrata kuća ostavljala otključana, kada je komšija bio bliži od rođaka, a Bajram praznik cijelog sela. Dok danas mnogi odlaze „trbuhom za kruhom“ u Njemačku i druge evropske zemlje, stariji mještani ostaju čuvari uspomena koje polako nestaju. Jedan od njih je i Nedžib Mujović, čovjek koji je pred kamerom otvorio staru seharu sjećanja i ispričao priču koja je dirnula mnoge širom Sandžaka.
– Ovdje je nekad bilo 70-80 kuća punih života. Sad ima možda stotinu kuća, ali u pola njih niko ne živi. Omladina je otišla. Nema više ni momaka za ženidbu – priča Nedžib dok pogledom prelazi preko sela koje je nekad odzvanjalo dječijom grajom.
Njegove riječi nisu samo priča o jednom mjestu. To je slika cijelog Sandžaka, sela koja su nekada hranila porodice, okupljala rodbinu i čuvala običaje, a danas ostaju pusta.
- “Kuhani krompir bio slađi nego današnje pune sofre”
Sa posebnom emocijom prisjeća se djetinjstva i vremena kada se živjelo skromno, ali sretnije.
– Nekad je jedan kotao kuhanih krompira bio slađi nego danas puni stolovi voća i svega. Danas kupiš dvije kile banana pa pola baciš. Nekad smo kao djeca išli po selu i brali divlje jabuke da ostane za zimu – govori Nedžib.
Prisjeća se kako su djeca trčala po pašnjacima, nosila vruć hljeb sa sirom i ovčarinom, te dijelila sve što imaju.
– Nije se gledalo ko je donio. Donese jedan, pojede se. Donese drugi, opet svi zajedno jedu. Danas toga više nema – kaže on.
- Bajram kada je cijelo selo mirisalo na halvu i kurban
Posebnu težinu imaju njegova sjećanja na Kurban-bajram u Krću. Nekada su se kurbani dijelili komšijama, siromašnima i svakome ko bi pokucao na vrata.
– U selu se klalo desetine kurbana. Navečer bi se učila Fatiha, kosti se nisu bacale nego bi se zakopavale s poštovanjem. Danas nemaš kome ni da podijeliš meso – priča Mujović.
Kaže da se tradicija u selu još uvijek čuva i da gotovo svaka kuća kolje kurban, ali da se duh zajedništva ipak promijenio.
– Danas meso stoji po godinu dana u zamrzivaču. Omladina neće masno, neće domaće. Sve se izmijenilo – govori s tugom.
“Bombona je nekad vrijedila više nego danas telefon”
Njegove uspomene vraćaju i slike djetinjstva kada su djeca najveću radost nalazila u sitnicama.
– Kad bi za Bajram dobili bombonu ili komad šećera, to je bila sreća. U školi kad dobijemo kesu bombona za Novu godinu, to nam je bilo kao danas ne znam šta – prisjeća se.
Danas, kaže, djecu više ništa ne može iskreno obradovati.
– Imam unuče, ne mogu da ga obradujem ničim. Kupiš igračku, raduje se dvije minute i gotovo. Mi smo pravili loptu od starih krpa i po cijeli dan igrali fudbal – govori Nedžib.
“Ostalo je samo ono lijepo”
Iako godine prolaze, a selo se polako prazni, Nedžib kaže da čovjek u srcu ipak nosi samo lijepe uspomene.
– Najbitnije je što ostane ono lijepo, a ono loše prođe. Da ga se i ne sjećaš – poručuje ovaj skromni domaćin iz Krća.