Tutin – U srcima mnogih još živi sjećanje na čovjeka koji je, daleko od očiju javnosti, vodio jednu od najvažnijih borbi za budućnost svoje opštine. Njegovo ime je Zuko Ademović – pošteni direktor škole, politički vizionar i borac za opšte dobro, čija je sudbina ostala nepravedno zaboravljena.
U tekstu koji je ovih dana podijelio njegov sin, poznati humanitarac i uspješni privrednik iz dijaspore Sead Becko Ademović, javnost je podsjetila na hrabrost i vizionarstvo ovog izuzetnog čovjeka. Priča je, kako kaže Becko, „istina koju ne smijemo zaboraviti“.
Zuko Ademović bio je direktor škole, ali i mnogo više od toga – bio je pokretač razvoja i glas naroda. Njegova djela govore dovoljno: izgradnja škola, puteva, vodovoda, uvođenje struje do najzabačenijih sela Pešteri, i uspostavljanje redovnih autobusnih linija – sve u funkciji podizanja kvaliteta života običnog čovjeka.
Međutim, ključna tačka njegove borbe desila se početkom 1970-ih, kada je država planirala izgradnju novog magistralnog puta od Novog Pazara ka Crnoj Gori. Dok su moćnici gurali trasu preko Ribarića i Mehovog Krša, Zuko se zdušno zalagao za već postojeći put koji je prolazio kroz Tutin, selo Biševo i dalje. Argumentovao je da bi ta trasa bila racionalnija, jeftinija i da bi donijela višestruke koristi za lokalno stanovništvo.
Govorio je da bi put kroz Tutin značio protok ljudi, robe, novca – i razvoj. Ali, kako to često biva, razum i interes zajednice bili su preslabi pred unaprijed donesenim političko-ekonomskim dogovorima u pozadini.
Kad su shvatili da ih ne može zaustaviti argumentima, pokušali su da ga ušutkaju na najgori mogući način.
Kako u svom svjedočenju piše Sead Becko Ademović, njegovog oca su pokušali ubiti – i to na najpodmukliji način: preko komšije, kolege, čovjeka koji je sjedio s njim za istim stolom. Pucanj je odjeknuo tokom večere u restoranu “Ras”, kada su se svjetla iznenada ugasila. Ali Zuko je, osjećajući opasnost, reagovao munjevito – bacio se na pod, puzio prema plamenu iz pravca pucnja i uspio da razoruža napadača.
Istraga je kasnije utvrdila da metak nije pogodio Zuka, već je, tragičnom ironijom, život izgubio ni kriv ni dužan čovjek – napadačev rođeni pašonog.
Zuko je preživio pokušaj atentata, ali nije uspio da spasi Tutin. Trasa puta je definitivno preusmjerena mimo ove opštine. Ono što je tada predvidio – izolaciju, stagnaciju i razvojnu marginalizaciju – sve se obistinilo.
Godinama kasnije, pokušaji da škola u Delimeđu, koju je Zuko izgradio, ponese njegovo ime, ostali su bezuspješni. Uprkos podršci svih zaposlenih, politički centri moći ponovo su ignorisali istinu i pravdu.
Danas, njegov sin poručuje: „Ne zaboravite Zuka Ademovića. Ne zaboravite čovjeka koji je svoj život stavio na kocku da bi spasio čitavu zajednicu. Ne zaboravite čovjeka koji je govorio istinu kada je bilo najopasnije.“
Možda njegovo ime nije na tablama i spomenicima, ali ostaje u sjećanju naroda kao simbol borbe, čestitosti i nepravde koju je pretrpio. I danas, priča o Zuku Ademoviću više je od lične – to je opomena da je hrabrost rijetka, a da zaborav ne smije biti nagrada za izdaju istine.