Bosna u očima Petra Masarechija 1624. godine

1691

.. Rim hoće da točno sazna prilike kod nas. Zato on traži i dobiva g. 1623. izvještaj od provincijala Bosne Srebreničke fra Marijana Pavlovića, rodom iz rudarske varoši Olova. Još iste godine šalje on amo posebnog svog izaslanika albanskog svećenika Masarechija, u svojstvu apostolskog vizitatora. Ovaj na dugom putovanju od preko godine dana obiđe preko 100 mjesta od Plovdiva i Trnova u Bugarskoj do Požege i Olova…

-On je Bosni samo gost i susjed, i to pronicavi, lukavi Arnaut, kojemu se mnoge stvari ne daju sakriti. Njemu nije — kao pokojem vizitatoru Talijanu — Bosna neki nepoznati egzotični svijet. On se već bezbroj puta u životu susreo s bosanskom poviješću, bosanskim pašama, fratrima i trgovcima, bosanskom tvrdoglavošou i ingenioznošću. I zato je njegov izvještaj o Bosni nešto posve osebujno, nešto različito i od izvješća franjevaca domorodaca i vizitatora stranaca s europskog Zapada.

Jedva da je ikoji drugi pisac pred više stoljeća dao onako živ i plastičan reljef Bosne i Bošnjaka kao što je to učinio Masarechi. Ljepota ga je Bosne zatravila. Zato mu je opis Bosne jedna pjesma u prozi.

On povlači paralelu između Bosne i Ugarske, kamo ubraja i Srijem i Slavoniju, ali u svemu daje prednost Bosni.

»Bosna se mnogo razlikuje od Ugarske u pogledu podneblja i položaja: Ugarska je ravna, a Bosna puna brežuljaka i gora; Ugarska ima nezdrav zrak, a Bosna vrlo zdrav; u Ugarskoj osim rijeka malo ima žive vode i zato su svuda bunari, a u Bosni na svake po milje udaraš na studeno vrelo; Ugarska, radi široke ravni nalik na morsku pučinu, malo užitka pruža gledaocu; Bosna opet sad se naborala u dražesne brežuljke, sad se spustila u duboke i mile doline, tako da puni dušu neizrecivim čarom.

Ugarska je puna neprohodnih šuma, a Bosna zelenih brda, obraslih jelom i omorikom.

Ukratko, Ugarska ravnica rađa ljudima troma duha, a Bosna vrlo oštra uma.

Istina je, da je Ugarska po masnoći tla tako plodna, da i Bosnu potpomaže žitom. Ali zato Bosna ima tako sočnu travu, da je meso stoke neobično tečno.

Ugarski su konji dofori u glavnom samo za vučenje kola, a bosanski za dobre jahače, samo ako se nađu onog rasta, kakav se traži; oni su naime obično maleni, kao i druga stoka po Bosni; a Ijudi su naprotiv izvanredno stasiti i lijepi.

Ugarska ima mnogo močvara i jezera, punih nezdrave ribe, a Bosna opet obilje potoka i rijeka, koje teku ispod gorskih vrhunaca i pune su pastrve i slasne ribe.

Onaj dio Bosne, koji se pruža prema Jadranskom moru, najvećim je dijelom kamenit, a prema Ugarskoj obiluje ubavim gorama i humcima od zemlje, koji svojom dražesnom raznolikošću izazivaju zavist Ugarske, Vlaške i Moldavske i vežu im usta, da se ne ohole i dižu oči, da gledaju daleke krajeve kao što ih gleda sa svojih visokih brda ponosna gospođa, koju zovemo Bosnom.

Iz nje su izašli toliki ljudi, znameniti i oružjem i duhom, koji su kao veziri i paše upravo čudesno ravnali tiranskim turskim imperijem na štetu kršćanskog imena. Samo je Albanija bila družicom Bosni,, davši svoj dio sličnog oruđa na propast kršćanskih država…«

Ipak u karakteru Bošnjaka nalazi prefrigani Arnaut i pokoju manje lijepu crtu. On Bošnjacima predbacuje ponešto hipokrizije i neiskrenosti. Bosanski katolici, veli on, pokazuju se dobrim, pobožnim i dosta poučenim u vjeri, ukratko boljim vjernicima nego u drugim balkanskim zemljama. Međutim u stvari oni se znaju pokazivati boljim, nego što doista jesu i znaju se prilagoditi vremenu. Jednom riječju imaju nešto hipokrizije. Ta se pogrješka još više očituje kod bosanskih muslimana, koji se puno više brinu nego ostali pripadnici islama, da se njihova dobra djela vide pred svim svijetom. — Tako papin izaslanik o starosjediocima Bosne.

(Iz teksta ‘Bosna u očima apostolskog vizitatora Petra Masarechija g. 1624.’ – Kalendar Napredak, 1937.)