U Bijelom Polju politika odavno nije samo pitanje programa, investicija i projekata. Ona je, htjeli mi to priznati ili ne, postala pitanje povjerenja – i to povjerenja koje se iz godine u godinu troši brže nego budžetske rezerve.
Godinama unazad, najvažniju funkciju u opštini obavljali su ljudi iz iste političke strukture. I to ne bi bilo sporno da paralelno s tim nije rasla tiha, ali uporna dilema: kako je moguće da u sredini sa značajnim brojem bošnjačkih birača, upravo taj narod nikada ne dođe do čelne pozicije, iako je često presudan u izbornim pobjedama?
Posljednji lokalni izbori probudili su nadu. Kandidovanje Bošnjaka za nosioca liste doživljeno je kao poruka – možda konačno dolazi trenutak simboličke i stvarne ravnoteže. Mnogi su u tome vidjeli političku zrelost i signal da se ide ka ravnopravnijoj zastupljenosti. Međutim, kada su karte podijeljene i funkcije raspoređene, sve je ostalo isto.
Ponovo je izabran stari predsjednik. Ponovo su objašnjenja bila tehnička, proceduralna, „politički dogovor“, „procjena kapaciteta“, „kontinuitet stabilnosti“. A ono što je izostalo bila je iskrena politička poruka biračima koji su povjerovali da je njihova podrška više od puke statistike.
U javnosti se sada vodi polemika koja nije nimalo bezazlena. Jedni tvrde da je riječ o pragmatičnoj politici i unutarpartijskim odnosima. Drugi, pak, smatraju da je posrijedi ustaljeni obrazac – da su glasovi dobrodošli, ali funkcije nisu.
Ono što posebno zabrinjava jeste ton rasprave koji se preselio na društvene mreže. Umjesto ozbiljne debate o političkoj ravnoteži, svjedočimo međusobnim optužbama, podjelama i grubim riječima. Nacionalna pitanja postaju gorivo za stranačke obračune, a građani ostaju zarobljeni između frustracije i razočaranja.
Bošnjačka stranka je, kako se moglo čuti, u pregovorima insistirala na mjestu predsjednika opštine. To je legitimna politička pozicija u kontekstu koalicionih odnosa. No, isto tako je legitimno pitati – da li se ravnopravnost mjeri samo funkcijama ili i realnim uticajem na odluke?
S druge strane, DPS ustrajava na narativu da nacionalni kriterijum nije presudan, već politička procjena. Ali percepcija je često jača od zvaničnih saopštenja. A percepcija velikog dijela javnosti govori da su vrata simbolične ravnopravnosti i dalje zatvorena.
Istina je vjerovatno složenija od jednostavnih optužbi. Lokalna politika je uvijek splet kompromisa, interesa i taktike. Međutim, jedno pitanje ostaje otvoreno: koliko puta birači mogu povjerovati u poruku promjene, a da na kraju dobiju kontinuitet?
Bijelo Polje ne treba političku matematiku koja se svodi na etničke kvote. Ali mu je potrebna politička hrabrost da pokaže da su svi građani jednako dostojni povjerenja – ne samo kada se broje glasovi, nego i kada se dijele odgovornosti. Jer na kraju, nije problem ko sjedi u fotelji. Problem je kada dio građana počne vjerovati da im ta fotelja nikada nije bila ni namijenjena.