Autor Suad K Zoranić
Popis stanovništva u Crnoj Gori iz 2023. godine nije administrativni dokument, već presuda. Presuda jednoj zajednici koja već decenijama odbija da pogleda istini u oči. Brojevi su neumoljivi i jasni: Bošnjaci u Crnoj Gori ne nestaju zato što ih neko briše, već zato što su sami pristali da budu izbrisani.
Više od 22 hiljade ljudi izjasnilo se kao Crnogorci islamske vjere. To nije nikakav dokaz tolerancije, niti „građanske svijesti“. To je dokaz duboke identitetske konfuzije i kukavičluka. Ne postoji crnogorska islamska nacija. Ne postoji istorijski, kulturno ni civilizacijski. Ti ljudi imaju ime, porijeklo, jezik i historiju – ali su odlučili da ih se odreknu jer im je tako lakše živjeti. To nisu „novi Crnogorci“, to su Bošnjaci koji su digli ruke od sebe.
Još je poraznija slika kada se pogleda jezik. Od skoro 59 hiljada Bošnjaka, jedva nešto više od 42 hiljade govori bosanski kao maternji. Preko 14 hiljada Bošnjaka izabralo je crnogorski, dio srpski. To znači da se u jednoj generaciji svjesno prekida veza s vlastitim kulturnim temeljem. Narod koji ne brani svoj jezik ne treba neprijatelje – on je sam sebi dovoljan.
Ovdje nema izgovora. Bošnjacima u Crnoj Gori niko ne zabranjuje bosanski jezik. Niko im ne osporava ime. Nema progona, nema zakona koji ih brišu. I baš zato je stanje porazno. Asimilacija nije nametnuta – ona je dobrovoljna. Proizvod komocije, straha da se ne istakneš, da se ne zamjeriš, da ne budeš „previše Bošnjak“.
Albanci znaju ko su. Hrvati znaju ko su. I Srbi znaju ko su. Samo Bošnjaci stalno nešto vagaju, kalkulišu, prilagođavaju se i nadaju da će ih neko drugi definisati. A historija je neumoljiva prema narodima koji ne znaju reći ko su – drugi to uvijek urade umjesto njih.
I sada direktno, bez uvijanja:
Bošnjaci u Crnoj Gori, ovo nije napad na vas – ovo je optužnica. Optužnica za nesvijest. Za zaborav. Za odsustvo minimuma kolektivnog dostojanstva. Identitet nije privatna stvar kao boja košulje ili marka auta. Identitet je amanet. On se ne nasljeđuje samo – on se brani.
Svaki put kada na popisu napišete tuđe ime umjesto svog, svaki put kada se odreknete bosanskog jezika „jer je svejedno“, vi potpisujete kapitulaciju. Ne samo svoju, nego i budućnosti svoje djece. Jer dijete koje ne zna ko je – znaće samo ono što mu drugi kažu da jeste.
Ovo više nije pitanje statistike. Ovo je pitanje opstanka. Ako se ovakav trend nastavi, Bošnjaci u Crnoj Gori neće nestati uz buku i tragediju. Nestaće tiho, pristojno i bez otpora. Na papiru. Na popisu. Uz rečenicu: „Ma, nije to važno.“