U najvećem turskom gradu, Istanbulu, u kojem živi više od 15 miliona stanovnika, nalazi se i brojna bošnjačka zajednica. Njihova istorija u Turskoj počinje još od austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, a valovi iseljavanja nastavljeni su i tokom 20. vijeka – naročito nakon Drugog svjetskog rata i agresije na BiH.
Danas Bošnjake možete sresti u gotovo svim turskim provincijama, ali najveće zajednice nalaze se u istanbulskim opštinama Pendik i Bajrampaša, gdje živi oko 200.000 potomaka Sandžaklija i Bosanaca.
Mnogi Bošnjaci u Tursku su stigli nakon progona i stradanja. Porodica Saliha Ak Gjula, porijeklom iz Rožaja, doselila je 1966. godine. Njegov pradjed ubijen je 1918. godine, a porodica je spas potražila u preseljenju. „Moj dedo je tada imao samo 12 godina. Sanjao je da dođe u Tursku, jer nakon onog što je doživio, povratka više nije bilo“, prisjeća se Salih.
Šezdesetih godina prošlog vijeka preseljenje nije bilo lako – sporazum između Jugoslavije i Turske bio je ukinut, pa su mnogi Bošnjaci morali najprije u Makedoniju, odakle su kasnije dobijali dozvole za odlazak u Tursku. „Kada smo polazili iz Skoplja, došlo nas je ispratiti 500 duša. Rastanak je bio težak, ali smo vjerovali da idemo ka sigurnosti“, govori Salih, danas uspješan biznismen i vlasnik fabrike bicikala koja godišnje proizvede više od 250.000 komada.
Bošnjaci su u Turskoj poznati po radu, poštenju i disciplini. „Standard života naših ljudi ovdje je više nego dobar. Sve je stečeno poštenim radom i kulturom koju smo ponijeli iz Sandžaka“, kaže Salih.
U naseljima poput Bajrampaše danas se vidi duh domovine – most nalik na mostarski, parkovi s ljiljanima i cvijetom Srebrenice, a džamija i škola nose ime predsjednika Alije Izetbegovića. Ulice su pune poznatih mirisa – bosanskih jela iz restorana kao što je „Avlija“, čiji vlasnik, porijeklom iz Sandžaka, kaže:
„Nisu više htjeli da im pričam o Bosni. Rekli su – donesi Bosnu u Istanbul. Tako sam otvorio restoran u kojem ima i Bosne i Sandžaka i našeg duha.“
Još 1989. godine osnovano je Udruženje Bosna Sandžak u Bajrampaši, najstarije bošnjačko udruženje u Turskoj. Tokom rata u BiH, kroz njega je prošlo više od 30.000 izbjeglica kojima je pružena pomoć. Danas udruženje ima kulturni centar i misafirhanu, besplatan smještaj za pacijente iz Bosne i Sandžaka koji dolaze na liječenje u Tursku.
„Naš cilj je da čuvamo kulturu i jezik, da pomognemo našim ljudima i da povežemo Bošnjake od Istanbula do Evrope“, kaže prof. dr. Sedat Zijedić, predsjednik udruženja i ugledni pulmolog.
Udruženje organizuje radionice bosanskog jezika i kulturne manifestacije poput „Dana kulture“, gdje učestvuju umjetnici iz Bosne i Sandžaka, a Fondacija za historiju i kulturu prevodi i objavljuje djela bošnjačkih autora poput Mustafe Imamovića i Smajla Čekića.
Simboličnu vezu između Bosne i Turske potvrđuje i imam Aja Sofije, Feruh Muštuar, čiji preci potječu iz Bosne i Sandžaka. „Biti imam u Aja Sofiji je čast i odgovornost. Bošnjaci se ponose time što ih predstavljam u jednoj od najpoznatijih džamija svijeta“, kaže Feruh.
Nova generacija Bošnjaka, poput Emrea Osmanovića iz Istanbula, ponosno govori maternjim jezikom:
- „U kući pričamo bosanski i svake godine idem u Crnu Goru da posjetim rodbinu. Mi znamo da smo Bošnjaci i to želimo sačuvati.“
Procjene govore da u Turskoj danas živi više miliona Bošnjaka, a profesor Zijedić ističe da je ključno međusobno povezivanje:
- „Moramo znati gdje živimo, ko smo i šta radimo. Sačuvati jezik i mostove između Sandžaka, Bosne i Turske.“
Bošnjaci u Istanbulu danas su uspješni preduzetnici, ljekari, profesori i kulturni radnici. Iako daleko od rodne zemlje, njihova srca kucaju u ritmu sevdalinke i mirisu bosanske kahve. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
- „Prošao sam trideset zemalja“, kaže jedan od njih, „ali nigdje kultura nije tako lijepa kao naša.“