Piše Esad Rahić
Kao što hercegovački Hrvati slove za najprodornije i najzadrtije Hrvate, i sandžački Bošnjaci su najtvrdokorniji, najgorljiviji i najdomoljubiviji Bošnjaci. Ideja bošnjaštva i zaštita nacionalnog identiteta i digniteta jesu zvijezde vodilje sandžačkih Bošnjaka na trnovitom i mukotrpnom putu borbe za opstanak na sandžačkoj vjetrometini.
Sandžaklije gledaju sa čežnjom i s neizmjernom ljubavlju preko Drine prema svojoj voljenoj Bosni, brinu o njenoj neizvjesnoj budućnosti jer znaju da je Bosna majka svih Bošnjaka, naš Pijemont i zajedničko kućno ognjište. Pitanje opstanka Bosne identično je pitanju opstanka čitavog bošnjačkog nacionalnog korpusa, što je jezgrovito i precizno saopćeno u krilatici “ne bude li Bosne, neće biti ni nas”.
Sandžački Bošnjaci znaju da su stoljećima bili dio Bosne. Od 1373. godine pribojski, prijepoljski, pljevaljski, kolašinski i nikšićki kraj postali su dio srednjovjekovne bosanske države. A u periodu od 1463. do 2. februara 1877. godine, dakle 414 godina, teritorija Sandžaka bila je dio Bosanskog beglerbegluka (ejaleta, vilajeta), dok je samo oko osam decenija dio Srbije i Crne Gore. Novopazarski Sandžak bio je sedmi i najistočniji dio Bosanskog ejaleta (vilajeta) sve do nesretnog odvajanja od Bosne i dobijanja specijalnog statusa u okviru Osmanske imperije i novoformiranog Kosovskog vilajeta krajem osme decenije 19. stoljeća.
Ali srca Sandžaklija nikada nisu prestajala kucati ritmom Bosne i bošnjaštva. I kada su vojne snage Austro-Ugarske 1878. godine otpočele poduhvat okupacije Bosne, na čelu novoizabrane bosanske vlade i vrhovni komandant vojnih snaga bio je Sandžaklija – Pljevljak Ismail Haki Selmanović, a kao najbriljantniji vojni strateg pokazao se pljevaljski muftija Mehmed Šemsikadić, koji je s nekoliko hiljada Sandžaklija došao da brani Bosnu.
I u zadnjem i najstravičnijem pohodu na Bosnu i Bošnjake (1992–1995) hiljade Sandžaklija branile su svoju majčicu Bosnu, dokazujući još jednom da im je Bosna preča i značajnija i od vlastitog života. Sandžački Bošnjaci, dakle, uvijek su kontinuirano davali od sebe sve za Bosnu i Bosni, ne tražeći za sebe nikakve privilegije i zahvalnost. Oni su sve učinjeno doživljavali i tretirali kao svoju prirodnu i podrazumijevanu dužnost i patriotsku obavezu prema “obećanoj” i za njih svetoj zemlji Bosni.
Jedino što su očekivali zauzvrat bilo je da ih Bosna voli bar približno kao oni nju i da ih bosanskohercegovački Bošnjaci tretiraju kao ravnopravni i kompaktni dio bošnjačkog nacionalnog korpusa. Sandžački Bošnjaci koji žive u BiH historijski, etnički, jezički i duhovno oduvijek su pripadali ovom prostoru, samo su svojim doseljavanjem učvrstili i ovjerili tu činjenicu.
Sandžački Bošnjaci shvataju da Bošnjacima u BiH nije lahko i da dejtonska državno-pravna konstrukcija guši i paralizira normalno funkcioniranje i države i Bošnjaka, ali to ipak u potpunosti ne opravdava indiferentan, nehajan i letargičan odnos prema Sandžaku i najbrojnijem dijelu svog naroda van granica BiH.
Ovo se kosi sa svakom logikom i sa svakim oblikom razumnog, korektnog i prihvatljivog odnosa i ponašanja. To itekako primjećuju i vodeći funkcioneri u Republici Srbiji. Nameće se logična opaska s njihove strane u obliku primjedbe: Zašto se ljutite na naš ravnodušan odnos prema vama kada se rukovodeća oligarhija vaših sunarodnjaka iz BiH ponaša prema vama nezainteresirano i nemarno? Osim političke, od životnog je značaja i razvoj privredne i kulturne saradnje između Bošnjaka iz BiH i Bošnjaka iz Sandžaka. Naročito je značajna i dragocjena pomoć i podrška u oblasti implementacije cjelokupne nastave na bosanskom jeziku.
Osovina Sarajevo – Novi Pazar mora se strateški povezati s ogromnom bošnjačkom dijasporom u Republici Turskoj, kao i s dijasporom u susjednim državama i na Zapadu i razviti maksimalno sve oblike saradnje putem kojih će se osigurati razvoj svih komponenti koje osiguravaju budućnost bošnjačkom etnosu.
Sandžaklije su najljući, najprkosniji i najodvažniji Bošnjaci. Sandžak je bošnjačka Sparta. Niko ne voli slobodu, svoju naciju, jezik i vjeru kao oni. Veze između Bošnjaka ne može dokinuti niko osim samih Bošnjaka i zato moramo biti jedinstveni više nego ikada u historiji jer je u pitanju neprocjenjiv ulog: opstanak bošnjačkog naroda i njegovo pravo na budućnost.
Izvor: Stav.ba
