Bošnjakinja Sarah Smajilhodžić, kapetan duge plovidbe na francuskim brodovima

Slučajnost, sreća, Jungov sinkronicitet, ono jedinstvo unutarnjih i vanjskih događaja, sudbina, neminovnost, nekakvo ludilo slučajnosti i uzročnosti?

Ili nesvjesni filigranski rad mozga koji upravlja informacijama? Možda snaga volje kada dobiješ šansu? Ili možda Miltonov (John Milton) moto “Ne vjerujem u šansu ili nužnost. Moja volja je sudbina”? Je li čarolija slučajnosti ili niz njih istkalo životnu priču mlade Bosanke, onako kako je ona sanjala? Izgleda da jeste.
Mornarsko odijelo

Sarah Smajilhodžić je kao petogodišnja mala manekenka 2000. godine u Sanskom Mostu od majke Emire zatražila da joj za javni nastup u gradu kupi mornarsku uniformu.

Iako oštećena djelovanjem vremena, na fotografiji se sa tog davnog lokalnog događaja vidi sretno lice Sarah Smajilhodžić.

Mi sada možemo odgonetati kakve su “sile” opredijelile Sarah da se oduševi mornarskim odijelom sa širokim bijelim ovratnicima i dvije paralelne plave pruge na obodu.

Roditelji male Sarah Samir iz Sarajeva i Emira iz Mrkonjić-Grada topografski i geografski baš i nemaju veze sa morem. Doduše, na Komiži na Visu imaju kuću i Sara je kao mala znala u gumenom čamcu odveslati 100 metara od obale, na roditeljski užas i njen neobuzdani dječiji smijeh.

Sa tri godine je naučila da pliva. Možda je Sarah u tim sretnim dječijim godinama ( roditelji su držali videoteku) odrastala uz animirane likove Popaja (Popeye), Donalda Daka (Donald Dusck) ili Fidlera Piga (Fiddler Pig) u mornarskim odorama, smijala se njihovim zgodama i u mozgu nepogrešivo ucrtala mornarsku uniformu kao nešto lijepo.

Ili je „greškom“, slučajno, na ekranu vidjela hor bečkih dječaka koji su na svojim turnejama nosili mornarska odijela. Ko će ga znati, jer mornarsko odijelo je moderna haljina za dječake i djevojčice skoro 150 godina.

Dvadeset godina kasnije Sarah Smajilhodžić je u mornarskoj uniformi kao kapetan francuskog broda. U turbulentnim godinama za sebe i porodicu uspjela je završiti pomorsku gimnaziju, a potom i Englesko-Francuski pomorski fakultet. Veliki uspjeh. Osmijeh nekadašnje petogodišnje djevojčice je isti. Sreća sa njenog lica razliva se u beskraj života koji je pred njom.
Očeva bolest

Rodila se 1995. godine u austrijskom gradu Salcburgu (Salzburg) a roditelji su se vratili u BiH u Sanski Most da pokušaju poslijeratnu sreću. Život nije štedio Smajilhodžiće.

Tranzicijski poslovi sa otpadom i videotekom poslužili su tek za puko preživljavanje. Svijet se počeo rušiti kada je otac Samir obolio od ciroze jetre. Bolest je poništila sve želje, planove i nadanja. Uznapredovalo oboljenje moglo se eliminirati jedino transplantacijom.

“Zbog moje bolesti otišli smo u Rijeku i tu Sarah završava sedmi i osmi razred osnovne i upisuje Srednju pomorsku školu u Bakru. Oduvijek je voljela more, to joj je bila želja. Na međunarodnom veslačkom takmičenju u Bakru osvojila je brončanu medalju. Nakon Sarine prve godine moje stanje se pogoršalo i jedino rješenje je bio odlazak u Francusku. Imali smo i sreće da dobijemo tzv. medicinski azil“, priča otac Sarah Smajilhodžić.

Godine 2010. stigli su u Marseille ne zato što su voljeli Azurnu obalu, nego stoga, priča Samir, jer nisu imali novca za dalje putovanje. Zbog tekućine koja se nakupljala u abdomenu Samir je imao 175 kg.

Francuski ljekari su ga stavili na listu za transplantaciju i 2013. godine u 14-satnoj operaciji uspješno mu je presađena jetra nepoznatog donora. Po dolasku u Marsej gradska socijalna služba je tražila odgovarajuću školu za Sarah.
Pismo iz Pariza

“Ti socijalni asistenti nudili su samo neka obična zanimanja, tipa prodavač i slično, a mi smo insistirali da Sarah nastavi srednju pomorsku, željeli smo najbolje za naše dijete. Šanse su bile slabe. Ja sam tada ležao u bolnici sa francuskim pravnikom, zvao se Žan Frank, i on nam je predložio da napiše pismo državnom Ministarstvu pomorstva. Učinili smo to, poslali i Sarinu biografiju iz Srednje pomorske škole u Bakru sa medaljom sa Bakarske regate. Nismo znali šta da očekujemo, a onda nas je sreća ne samo pogledala, nego zagrlila. Nakon 10 dana iz Pariza iz Ministarstva je stigao odgovor ministra koji nam se zahvaljuje na pismu i u njemu saopćava da je za našu Saru obezbijedio školovanje i internat u Srednjoj pomorskoj školi u Seteu. Ispostavilo se da je ministar ‘naše gore list’, iz BiH, ali kao za inat ne mogu sada da se sjetim prezimena”, objašnjava Samir kako je Sarah “dobila” željenu školu. I to ne bilo kakvu, već Pomorski licej Paul Bousquet u mediteranskoj luci Sete.

Sarah Smajilhodžić kaže da je nakon šest mjeseci učenja francuskog jezika upisala prvi razred Pomorskog liceja, jer joj nisu priznali završenu prvu godinu u Bakru.

“Krećem ispočetka, ali sa velikim elanom i voljom. Živjela sam u internatu i već od 17. godine kako to i ide u školskoj praksi, plovim Mediteranom, prvo na malim brodovima do 250 ljudi kao mornar, na brodovima za turiste. Tako smo obilazili nacionalne spomenike kao što su Chateau d'if Monte Cristo, nacionalni park Calanques itd. Ljetne raspuste sam koristila da validiram sve diplome koje su mi bile neophodne. Poslije toga odlazim jednu sezonu kao oficir odnosno kadet-oficir na različite remorkere za spašavanje i tu verificiram prvu diplomu za oficira“, priča Sarah.

Nakon mediteranskog Setea, rodnog mjesta pjesnika Pola Valerija (Paul Valery) i pjevača Žorža Brasensa (Georges Brassens), Sarah upisuje pomorski fakultet na drugom kraju Francuske u Avru (Le Havre) u Normandiji, gdje se Sena ulijeva u La Manš (Le Manche). Zanimljivo, iz najveće francuske luke Marseja, Sarah stiže u drugu po veličini francusku luku, “Havre” na francuskom znači upravo „luka“. Iz Avra svakodnevno voze trajekti do Portsmuta (Portsmouth) u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Sarah, morski vuk

“Upisujem se kao prva generacija na novom vrlo zahtijevnom Englesko-francuskom fakultetu i tu ostajem pet godina, jer je školovanje po bolonjskom sistemu “3 plus 2”.

Nastavu sam imala u Francuskoj i Engleskoj, a predavanja su bila na oba jezika. Jedna od mojih omiljenih nastavnih aktivnosti bila su jedrenja od Francuske do Engleske. U praksi to znači 15 dana bez kopna“, nastavlja svoju ispovijest kapetan francuskog broda Sarah Smajilhodžić. Inače, u Avru se svake godine održavaju takmičenja u jedrenju i to neprestano od 1920. godine.

Za školovanje u Avru maltene posljednji euro izdvajali su roditelji, jer je godišnje školovanje koštalo 8000 eura plus stan i hrana.

Samir je 100-stotni invalid, a Emira posljednje tri godine radi kao kuhar francuske kuhinje. Do tada su se snalazili na razne načine da kćerci obezbijede neophodna sredstva, radili na pijaci prodavajući bižuteriju. Sarah vrlo dobro zna kolika je žrtva njenih roditelja da bi uspjela u karijeri.

Objašnjava da su tokom cijelog školovanja obavezne plovidbe kojima se u praksi potvrđuju teoretska znanja.

“Uglavnom su to plovidbe na velikim putničkim i kontejnerskim brodovima. A do sada sam plovila do Portugala, Španije, Martinika, Guadelupea, Trinidada i Tobaga, Jamajke, Meksika, Brazila, Kolumbije, Alžira, Maroka, Tunisa, Holandije, naravno Engleske, cijele mediteranske obale Francuske i Atlantskog oceana. Trenutno sam kapetan luke ( na Korzici, nap.nov.) do kraja ljeta, a u jesen se vraćam na kontejnerski brod“, kaže Sarah.

Ističe kako je pomorski fakultet izuzetno težak, te kako je za uspjeh potrebno veliko odricanje i upornost i tada ništa nije neostvarivo. Istovremeno dodaje da u ovoj profesiji ostaje vječiti učenik.

“Sve moje do sada certificirane diplome moram i dalje da dopunjavam i obnavljam ukorak sa novim tehnologijama. Trenutno, moj stepen obrazovanja po francuskom modelu je peti, a da bih dostigla sedmi stepen, neophodno je da još dvije godine plovim kao kapetan komandnog mosta. Kada ovjerim sedmi stepen dobijam zvanje komandanta i dalje-nema dalje”, kaže 26-godišnja Bosanka Sarah Smailhodžić.

Pored svih silnih “morskih” diploma ona je i certificirani ronilac do 40 metara i u slobodno vrijeme roni oko Marseja. Svira gitaru, a momak joj je srodna duša, pomorski oficir.

Roditelji Emira i Samir za nju kažu da je zahvalno bosansko dijete. Ponosni su na kćerkin uspjeh. A ona kaže da su oni temelj i najveća podrška.

“Pružili su mi ljubav, sretno djetinjstvo i razumijevanje svakog problema koga sam imala u životu. To se pamti. Na kraju, žrtvovali su sebe za mene i ja to nikada ne mogu i neću zaboraviti. Možda će zvučati egoistično i pretenciozno, ali niko na svijetu nema bolje roditelje od mene.”

Otac Samir koji ima certifikat voditelja (skipera) Republike Hrvatske za brodice do 30 tona prepričava anegdotu kada je Sarah upisala Pomorski licej u Seteu.

“Ja joj tada govorio, Saro, pozdravi kapetana, misleći na sebe. A sada ona mene zeza i kaže mi, kad pričaš sa kapetanom moraš stajati mirno.”

U francuskim novinama objavljen je tekst o Sarah Smajilhodžić a naslov je glasio „La mer c'est un autre monde“ (More je drugi svijet).

Mirno more, Sarah.
Izvor: Al Jazeera