Kakanj – Dok porodica, prijatelji i cijela zajednica oplakuju prerani odlazak Ajle Delibašić (36), majke dvoje djece, u javnosti raste ogorčenje zbog načina na koji je zdravstveni sistem Zeničko-dobojskog kantona postupio prema njoj. Ajla nije izgubila samo bitku sa karcinomom – izgubila je i borbu sa birokratijom koja je ignorisala njeno pravo na dostojanstven oporavak.
Ajla Delibašić, rođena Alagić, preminula je uprkos mjesecima ukazivanja na pogoršano zdravstveno stanje i potrebom za medicinskim bolovanjem. Komisija za bolovanje ju je, uprkos dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji i jasnim simptomima iscrpljenosti i bola, proglasila radno sposobnom i time je vratila na posao – dok se borila s bolešću koja joj je oduzimala život.
Iza Ajle su ostali suprug Muris, kćerka Kanita i sin Ishak. Iza nje ostao je i muk – ali i vrisak javnosti koja traži odgovore.
“Upozoravala sam. Pisala sam. Govorila sam. Sistem ne funkcioniše.”
— napisala je Ajla svojim prijateljima, nedugo prije smrti.
Poruke boli preplavile su društvene mreže. Ljudi traže imena i odgovornost. Pitaju se kako je moguće da komisija, kojoj su pred očima bili svi nalazi, zaključi da je Ajla – sposobna za rad?
“Komisijo, državo – stidite se!”, napisao je jedan od njenih školskih drugova, dijeleći posljednju poruku koju mu je Ajla poslala. “Rekla mi je: ‘Ja više ne mogu, a oni mi kažu – moraš.’”
U vremenu kada se deklarativno govori o empatiji, mentalnom zdravlju i podršci oboljelima, slučaj Ajle Delibašić razotkriva grubu stvarnost: administrativna ravnodušnost može ubiti.
Građani Kaknja danas ne oplakuju samo gubitak jedne divne žene i majke. Oplakuju gubitak povjerenja u sistem.
Njen sprovod protekao je u tišini isprekidanoj suzama – ali i glasnim pitanjima:
“Je li ovo normalno?”
“Kako se više niko ne boji posljedica svojih odluka?”
Dok se tabut spuštao u zemlju, među prisutnima je odzvanjala tišina koja boli više od ijedne riječi. A negdje iznad te tišine, čuo se vapaj porodice i naroda: “Ovo se više nikada ne smije desiti.”