BRUKA! Podgoričanin Džemal G. “Đurišići su mi braća, a muslimani nek idu u Tursku!”

Piše: Redakcija Sandžak Danas
Datum: 29. oktobar 2025.

Džemal Galičić iz podgoričkog naselja Zabjelo nedavno je objavio tekst u kojem, pod maskom “susjedskog jedinstva”, zapravo napada sve muslimane Podgorice koji se ne stide svoga identiteta, nego ga ponosno ističu. Njegov tekst je pun opasnih poruka — posebno kada sa simpatijama govori o porodici Đurišić, čiji je najpoznatiji član bio Pavle Đurišić, zloglasni četnički komandant i ratni zločinac odgovoran za pokolje hiljada civila, uglavnom Bošnjaka i muslimana Crne Gore i Sandžaka.

U vremenu kada se društvo pokušava suočiti s prošlošću i izgraditi međuvjerski mir na temeljima istine, Galičićevo glorifikovanje “kumstva” s potomcima koljača predstavlja moralni i istorijski poraz. Njegov ton podsjeća na poruku da je “četnik komšija bolji od muslimana koji misli svojom glavom”.

U svom tekstu, Galičić se direktno obraća “Crnogorcima islamske vjeroispovijesti”, nazivajući ih ljudima koji se “plaše da ih Srbi (četnici) ne pokolju” i poziva ih da mu se jave “ako žele da idu u Tursku”. Takve riječi nisu izraz susjedske brige, već klasičan oblik asimilacijskog pritiska i vrijeđanja nacionalnog dostojanstva.

Posebno je problematično što se Galičićeva poruka tumači kao indirektan napad na Anisu Šahović, Podgoričanku koja je javno i dostojanstveno istakla da je muslimanka, ne stideći se svoga porijekla i vjere. Dok Anisa s ponosom brani svoj identitet i dostojanstvo, Galičić pokušava da je predstavi kao “problematičnu”, jer ne dijeli njegovu servilnost prema ideologiji koja je stoljećima progonila muslimane u Crnoj Gori.

Kada Džemal piše da su mu “Đurišići uvijek bili Srbi, neki i četnici, ali da nema ništa protiv toga”, on zapravo relativizira četničke zločine. Podsjetimo: Pavle Đurišić bio je komandant četničkih jedinica koje su u januaru 1943. izvršile masovne pokolje Bošnjaka u Pljevljima, Bijelom Polju i Gusinju, pri čemu su stradale čitave porodice, žene i djeca.
Slaviti “prijateljstvo” s porodicom koja s ponosom nosi to prezime — bez javne osude ili barem moralne distance — znači opravdavati zločin i normalizovati ideologiju mržnje.

Galičićev tekst nije samo sentimentalna priča o komšiluku, već pokušaj da se četnički duh predstavi kao prihvatljiv oblik nacionalne tradicije. Takva poruka nije bezazlena — ona ponižava sve one Bošnjake i Crnogorce islamske vjere koji su kroz istoriju upravo od te ideologije stradali.

Nasuprot Galičićevoj poruci, Anisa Šahović svojom hrabrošću pokazuje da biti musliman u Podgorici znači ostati uspravan, dostojanstven i svoj. Njeno svjedočanstvo o svakodnevnim uvredama i diskriminaciji s kojom se suočava otkriva bolnu realnost da islamofobija u Crnoj Gori nije nestala — samo se promijenila u tonu i formi.

U društvu gdje se muslimani i dalje nazivaju “Turcima”, a njihova lojalnost preispituje, Anisa nije problem. Problem su oni koji misle da su “dobri muslimani” samo oni koji šute i klanjaju se pred potomcima Pavla Đurišića.

Iako Džemal Galičić pokušava da se predstavi kao “glas razuma” i “most među ljudima”, njegov tekst u suštini vrijeđa one koji su ostali vjerni svom identitetu i vjeri.

Njegova poruka “da vam pomognem da odete u Tursku” podsjeća na retoriku onih koji su 1990-ih govorili “ako vam se ne sviđa, idite u Anadoliju”. To nije poziv na mir – to je poziv na ćutnju, pokornost i zaborav.

Bošnjaci Podgorice ne duguju nikome izvinjenje zato što su muslimani.
Ne duguju ni Džemalu Galičiću objašnjenje zašto ne slave Pavla Đurišića.
Duguju samo sebi — da nastave da hodaju uspravno, kao ljudi koji se ne prodaju za lažno komšijsko “bratstvo” nad zajedničkim grobovima svojih predaka. Cijeli tekst Džemal procitajte ispod teksta!