Čaršija plače za Lazom: Vijest koja je slomila Novi Pazar

Piše: Suad K. Zoranić

Postoje ljudi čiji odlazak ne zaboli samo porodicu. Zaboli ulicu. Komšiluk. Grad. Takav je bio Lazar Barać. Naš Lazo. Vijest da je iznenada preminuo u 29. godini života sinoć je pogodila Novi Pazar kao grom iz vedra neba. Mnogi još uvijek ne vjeruju da ga više nema. Mnogi očekuju da će se pojaviti iza ugla sa onim svojim blagim osmijehom, tihim glasom i pogledom čovjeka koji nikome nije želio zlo.

Iako se posljednjih godina preselio u drugi dio grada, Lazar je uvijek ostao dijete ulice Oslobođenja. Ta ulica ga je odgojila. Tu je napravio prve korake. Tu je stekao prve prijatelje. Tu je ostavio najljepše uspomene. Lično sam ga poznavao još od djetinjstva. Moj brat Imran i njegov brat Mihajlo bili su nerazdvojni drugovi. Dane su provodili zajedno, igrajući se po ulici, parku i dvorištima, onako kako su nekada odrastale generacije novopazarske djece.

Ali Lazar je uvijek bio poseban. Dok su ostali jurili za loptom, smišljali nestašluke i pravili buku, on je bio onaj tihi dječak koji je sve posmatrao sa osmijehom. Nikada ga nisam vidio da se svađa. Nikada da nekoga uvrijedi. Nikada da podigne glas. Bio je dobro dijete. Dijete koje su svi voljeli. Kasnije je završio studije historije i master studije u Beogradu. Bio je obrazovan, kulturan i vrijedan mladić. Vjerovao je u znanje i pošten rad. Nadao se da će jednog dana raditi posao za koji se školovao.

Nažalost, život nije uvijek pravedan prema najboljima. Nije pronašao zaposlenje u struci. Kao i mnogi mladi ljudi, morao je krenuti drugim putem. Pošteno je radio, bavio se prevozom i nastavio graditi svoj život bez žaljenja i bez gorčine. A onda je došla noć koja je sve promijenila. Noć koju niko nije mogao ni zamisliti. Osjetio je jake bolove i javio se ljekarima Opšte bolnice u Novom Pazaru. Ubrzo nakon toga njegovo mlado srce prestalo je da kuca.

Dvadeset devet godina. Tek početak života. Godine kada čovjek pravi planove, sanja budućnost, gradi porodicu i vjeruje da je najljepši dio života tek pred njim. Zato je danas teško pronaći riječi. Teško je objasniti zašto odlaze oni koji su bili najmirniji, najpošteniji i najbolji među nama. Večeras je ulica Oslobođenja nekako tiša. Tiši je i park u kojem su odrastale generacije djece. Tiše su i uspomene koje naviru iz svakog ćoška.

Jer nema više našeg Laza. Ostala je njegova dobrota. Ostao je njegov osmijeh. Ostale su priče koje će njegovi prijatelji pričati svojoj djeci. I ostalo je sjećanje na jednog mladića koji nikada nije tražio pažnju, a zaslužio je poštovanje svih koji su ga poznavali. Novi Pazar večeras tuguje. A negdje gore, vjerujemo, dobri ljudi nastavljaju živjeti u nekom ljepšem svijetu. Počivaj u miru, Lazo. Ulica Oslobođenja te nikada neće zaboraviti.