NOVI PAZAR – Kao veliki šeher Bosanskog ejaleta i značajan trgovački centar Osmanskog carstva, Novi Pazar je posjedovao bogatu mrežu pijaca, hanova i bezistana – pokrivenih prodajnih prostora u kojima se trgovalo najvrijednijom robom toga vremena.
Sam pojam bezistan potiče od arapske riječi bazz (platno, odjeća) i perzijskog sufiksa -stan, što u prevodu znači „mjesto trgovine tkaninama“. Bezistan je u osmanskim gradovima bio srce čaršije, natkriveni kameni bazar u kojem su trgovci nudili tekstil, svilu, nakit i druge dragocjenosti.
Prve pouzdane podatke o postojanju bezistana u Novom Pazaru donosi poznati osmanski putopisac Evlija Čelebija, koji je 1660. godine zapisao:
„Čorbadžijin han je bezistan varoši. U njemu se u bescijenje dobiva sva indijska, arapska i perzijska roba.“
Iz njegovog opisa jasno je da je objekat imao dvostruku namjenu – bio je i han i bezistan. Nalazio se u Tijesnoj čaršiji, na prostoru tadašnjeg Žitnog trga.
Godine 1689., tokom pohoda srpskih ustanika i austrougarske vojske, Novi Pazar je razoren i spaljen. Tada je stradao i Čorbadžijin han sa bezistanom. Preostali dijelovi objekta nikada nisu obnovljeni, već su u kasnijim stoljećima ugrađivani u nove objekte čaršije.
Zanimljivo je da su ostaci ovog najstarijeg novopazarskog bezistana sačuvani i u modernijem dobu. Jedan dio zidova i prostorija nalazio se u okviru nekadašnjeg poznatog restorana „Lipa“ i susjednih lokala, dok su manji ostaci postojali iza njih.
Arhitektonske karakteristike svjedoče o monumentalnosti: zidovi debljine gotovo 120 centimetara, ukupna dužina sačuvanog dijela preko 22 metra, sa pet prostorija – tri manja boksova, ulazni prostor i najveća ugaona prostorija. Pretpostavlja se da su boksovi služili kao magacini za robu, dok je prolaz između njih bio ulaz u sam han.
Iako danas više ne postoji u izvornom obliku, Čorbadžijin han sa bezistanom ostaje važan dio historijskog identiteta Novog Pazara. Njegovi sačuvani temelji podsjećaju na vrijeme kada je grad bio centar trgovine, kulture i susreta naroda Osmanskog carstva.
Fotografija korištena u tekstu preuzeta je sa Facebook stranice Esad Rahić