Na lijevoj fotografiji je Iso Mahmutović, čovjek koji je postao poznat po svom principijelnom stavu kada je odbio srušiti Njegoševu kapelu na Lovćenu, riskirajući svoj posao umjesto da oskrnavi ono što je smatrao svetim mjestom. Citiran je rekavši: “Ja neću srušiti tuđu svetinju, ukaljati svoj obraz i na djecu baciti prokletstvo”, nakon čega se okrenuo i otišao, dokazujući da jedna osoba može napraviti razliku. Kada mu je prijećeno otkazom, navodno je rekao: “Nema tog ko me može nagovoriti da srušim kapelu, a što se tiče otkaza, ne morate se mučiti, odlazim sam!” Nakon njega, posao su napustili i drugi radnici.
Na fotografiji s desne strane vidimo Ćazima Mahmutovića, Isoovog sina, koji prima posthumno priznanje u ime svog rahmetli oca od mitropolita Amfilohija. Iso je posthumno odlikovan Ordenom zlatnog lika Petra Drugog Petrovića Njegoša, poznatog i kao crnogorski mitropolit, pjesnik i filozof.
Ova priča je dirljiv podsjetnik na značaj pojedinačnog integriteta i odjeka koji akcije jedne osobe mogu imati na druge, kao i na priznanje koje može proisteći iz stajanja uz svoje uvjerenje.
