ĆUDI PEŠTERSKIH ZIMA KROZ STARIJA VREMENA

275

Od kako je vijeka i svijeta, postoji pešterska visoravan i njegove ćudi prirode. Kada čovijek iz prve hoće da da viđenje, karakteristiku i opis ovog bogom danog prostora, jedinstvenog na tlu Evrope, reći će da u toku jedne kalendarske godine imaju dva Peštera. Jedan ljeti, koji je prema mom mišljenju, i mnogih koju su ga kroz vijekove pohodili, ili živjeli na tom prostoru, čini se da je najljepši na svijetu. Drugi zimi, koji je sušta suprotnost ovom prvom, gdje ćudi prirode stvaraju kontra stanje i sliku, gdje priroda čini da je ovaj kraj u toku 7-8 mjeseci najsuroviji na tlu Evrope.

 

Ja sam prirodom posla, boravio na Pešteri u razna doba godine, na svakom njegovom kutku. Počeo sam da na te prostore idem prije šezdesetak godina. Tada je saobraćaj bio skoro neznatan. Pored ponekog autobusa nedeljno, a posle dnevno, ili kamiona koji je prevozio ugalj iz Štavlja, rijetko se moglo sresti motorno vozilo. Ljudi su se kretali samo po izuzetnim potrebama, i to ne po nevremenu, sa konjima, sankama ili pešice.

 

U ranim jesenjim danima stanovništvo se spremalo za duge i surove zime. U ranija vremena nije bilo baš ni mnogo prodavnica na terenu van Sjenice. I onamo gdje ih je bilo, one su bile oskudno snabdevene. Spremalo se uglavnom ono najosnovnije; brašno, so, šećer, neke ostale potrepštine, kao poljoprivredna oprema i sl. Onda se morala prihvatiti činjenica da se iz kuće moglo izlaziti, ne kad se htelo nego kad se moglo. Dešavalo se da su pojedini krajevi i sela bili u blokadi mjesecima. Takođe skoro svake godine, surovo nevrijeme je i odnosilo dosta žrtava. U dosta slučajeva ljudi su se smrzavali na kućnim pragovima, zavejani u smetovima, iako se po nekad i nisu mnogo udaljavali od kuće. Nalaženi su pred kućom tek kada bi se snijeg otopio.

Nekada su i zime bile mnogo hladnije i surovije, gdje su vladale temperature do minus 40 c. Sada se pojavom jezera Sjeničkog i Kokin Brod, kao i pošumljavanjem, klima nekako promjenila na bolje.

Nekada je i putna mreža bila drugačija. Do sedamdesetih godina iz Duge Poljane, iz pravca od Pazara put nije vodio sadašnjim pravcem. Naime nije išao preko Golijskog puta i Brnjice prema Štavlju. Put je vodio preko Pometenika nad Dugom Poljanom (nv 1280 m.), prema brnjičkoj rijeci i preko brda Cmiljevac, slilazio do Štavlja. Kao po pravilu, prilikom svakih snežnih padavina, put se blokirao i zatvarao na duže i neodređeno vrijeme. Putnici koji su se zadešavali kada se put blokirao, morali su od Cmiljevca do Sjenice, mahom pješice. Ovde treba napomenuti jedan fenomen koji se po pravilu uvijek dešavao i to kada bi se put blokirao, u Sjenici bi se okupio izvjestan broj građana, koji su dočekivali putnike, vode ći ih svojim kućama i nudili im prenoćište i hranu bez naknade. Zato što u Sjenici nije imalo hotelskih kapaciteta i prihvatilišta.

 

Ostalo je upamćeno i da je nekadašnji Autotransport iz Sjenice, imao najbolje vozače, kako u putničkom tako i u teretnom saobraćaju. Nije zabilježeno da su imali ozbiljniju saobraćajnu nesreću, naročito sa ljudskim žrtvama, iako su se kretali Postrmcem ili Miloševim Dolom, iako su ovi putevi bili jedni od najopasnijih.

 

Kada je put promjenio trasu od Duge Poljane, preko Sušice i Brnjice, treba konstatovati da je i na tom dijelu puta bilo raznih zgoda i nezgoda, kada su se ljudi zavejavali i ostajali duže na putu. Žitelji ovih sela su skoro 50. godina svake zime bili mobilni, i uvjek u svojoj moći su pomagali zavejanim i ugroženom, primajući ih u svoje kuće na oporavak. Nalazio sam se u sutuaciji da prilikom kad sam bio zavejan da i meni pomognu, pa sam im ostao večito zahvalan. Kroz vreme imao sam razne nezgode, pa kada dođe situacija kao sto je današnjih dana, čini mi se da je sada situacija dosta bolja. Zahvaljujući, boljoj mehanizaciji, putevima i blažim zimama, blokade su dosta kraće, i redje se dešavaju.

No, i pored svega sto sam opisao i što bi se još moglo reći, Pešter ostaje prostor kojeg je Bog dao, kao jedan koji se rijetko sreće u cijelom svijetu, karakterističan po svojoj osobenosti i ljudima koji na njemu žive.

 

Do današnjih dana žitelji Sjenice i Pešteri su ostali ono što su svagda bili; oštra uma, posebne intelegencije, dobrote, osobenosti i spremnosti da i dalje prkose svim izazovima koje ćudi prirode i život donose.

Asim Nikšić