Strijeljanja Bošnjaka na Hadžetu su obavljena u većini slučajeva po kratkom postupku, bez ikakvih sudskih postupaka, pisanih tragova i dokumenata. Ljude su, većinom, noću silom izvlačili iz njihovih kuća i odvodili na strijeljanje. Strijeljane Bošnjake bi javno prikazivali narodu kako bi služili kao opomena onima koji su ostali u životu.
Piše: Fatih HADŽIĆ
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulaska partizana u sandžačke gradove, komunistička vlast je donijela odluku da po kratkom postupku kazni sve one koji po njihovoj procjeni nisu bili na liniji komunističkog režima. Na nišanu su se našli ugledni, imućni i pismeni Bošnjaci toga vremena. Bošnjaci koji su mislili da je došla sloboda za sve podjednako, i da mogu da nastave mirno da žive u svojim kućama, našli su se na udaru novih vlasti. Od slobode nije imalo ništa.
Odmah nakon rata počeo je genocid nad Bošnjacima Sandžaka. Njih je bukvalno gutala noć, a od tada je ostala izreka “dvojica bez duše, treći bez glave”, jer je dovoljno bilo da neko ponišani prstom u nekog čovjeka i da ga porodica više nikada ne vidi.
Strijeljanje neistomišljenika, Bošnjaka, se je odigralo na Hadžetu, danas gusto naseljenom dijelu grada Novog Pazara, tada je to bila nenaseljena poljana ispod brda Tepe. U to vrijeme počinje otimačina imovine najbogatijih ljudi. Pripadnici OZNE prate vidjenije ljude i zapisuju sve koji sa njima komuniciraju. Nakon toga dolazi do masovnih hapšenja, a svjedoci ističu da su mučenja do te mjere bila surova da su se stanovnici tog naselja iseljavali u druge dijelove grada, jer nijesu mogli da slušaju jauke onih koji su bili iza zidina novopazarskog zatvotra.
Komunistički režim je uglavnom ljude strijeljao noću, rijetki su izuzetci bili pojedinci koji su strijeljani usred bijela dana, među kojima je bio i tadašnji predsjednik opštine Novi Pazar Aćif-efendija Hadžiahmetović, koji je javno strijeljan sa svojim prijateljima 21. januara 1945. godine.
Režim je iskoristio kratere, nastale savezničkim bombardovanjem Novog Pazara, kao masovne grobnice. Nijedna od tih grobnica nije otkrivena do današnjih dana. Zato je sa oduševljenjem prihvaćena inicijativa Bošnjačkog nacionalnog vijeća da se prikupe dokazi o učinjenim zločinima nad Bošnjacima, a da se nakon toga obilježe mjesta stratišta.
Dokumenti o genocidu nad Bošnjacima Sandžaka u Novom Pazaru nalaze u Beogradu u Centralnom arhivu, pod strogom državnom tajnom. Do te dokumentacije za sada nije moguće doći. I da je moguće, bez planskog i sistematskog istraživanja mjesta gdje su izvršena strijeljanja, bez statistike, demografije, antropologije i sudske medicine nikada se neće saznati tačan broj ubijenih. Jer o mnogima ne postoji nikakav trag ni zapis. A to nikada neće biti moguće, jer se na tom mjestu sada nalazi naselje Hadžet.
I bez te dokumentacije u narodu se zna, da su na Hadžetu strijeljani:
Aćif Hadžiahmetović, Ahmet Daca i (njegova dva sina Sulejman i Rizo koji su ubijeni blizu Rožaja), Ramiz Paljevac, Ejup Ljajić, Osman Džanefendić, Tahir Ganić, Hamdo Saračević, Latif Paljevac, Meho Vučelj, Mehmed Ćilerdžić, Redžep Dražanin, Husko Dražanin, Feho Mulić, Feho Mumdžić, Huzeir Skarep, Alija Skarep, Rifo Rugovac, Tahir Rugovac, Abaz Midović, Hakija Zejnelović, Šućo Turković-Krnjojelac, Abaz Grbović, Huso Rašljanin, Muhamed Hamzagić, Ibro Petlača, Ibrahim Rasovac, Neraim Rasovac, Abid Ljajić, Džiba Hudović, Hasib Nikšić, Iso Hrvaćanin, Amir Brunčević, Avdija Dolovac, Hivzo Alibašić, Džemo Gargović, Abid Poturović, Ćamil Karišik, Abid Grbović, Azem Balinac, Osman Zvizdić, Hivzo Alibašić, Huso Rašijanin, Azem Adžović, Šaćir Buhić, Meho Vučelj, Uzeir Jejna, Ćamil Društinac, Medo Muminović, Feho Mumdžić, Muharem Plojović, Šerif Nikšić, Hamdo Saračević, Mujo Alić, braća Huković, Šećer Vujić, Dželil Graca, Metko Hamzagić … do broja 1.387 koliko su izbrojali Amir i Jakup, ili 1.693?, koliko ima predmeta u pomenutom arhivu, po tvrdnjama nekih naših historičara.
Izvor: Sandžačke
