Sandžak – Tutin – Raduhovce
U selu Raduhovce živi čovjek koji prkosi vremenu – Husein Hajdinović, rođen 1932. godine. Danas, u desetoj deceniji života, stoji uspravno kao i nekad, govori jasno, hoda bez problema i ne zna za doktore – osim jednom, kada je u Beogradu slomljenu nogu liječio uz željeznu držačicu koju i danas nosi bez tegoba.
Njegov glas je tih, ali svaka riječ nosi težinu jednog vremena koje je prošlo – težeg od svih ratova, snjegova i samoća.
- „U 1992. godinu ugazio sam dobro, noge me služe, ne pijem nikakve tablete, nemam pritisak, ništa. Nikako ne idem kod doktora, ne znam ni šta su doktori“, kaže Husein, čiji osmijeh odaje jednostavnost i zadovoljstvo životom.
Jedini put kada je tražio pomoć bio je nakon preloma noge:
„Turili su mi željeznu palugu, zavili… i evo, hodim normalno. Ne smeta mi.“ Čak mu je i sluh, kaže kroz smijeh, „malko oslabio, ali još čujem dobro“.
Husein je cijeli život proveo radeći zemlju, držeći stoku, orući njive, kopajući kukuruz, koseći ručno – u vrijeme kada nije bilo kosačica ni mehanizacije.
- „Sve se ručno radilo. Bilo je teško, ali se prolazilo. Mlad čovjek, jak, pa sve izdrži.“
Njegove ruke ispričale bi čitav roman: od teškog rada do blagoslova porodice koju je podizao bez ičije pomoći.
Život nije štedio Huseina. Supruga mu je umrla rano, a on je ostao udovac sa 40 godina.
„Nisam teo da se ženim, zbog djece… i hvala Bogu, dobro sam ih izveo.“
Najbolnije rečenice izgovara tiho:
„Umrlo su mi dva sina i jedna ćerka…“
Ali uprkos tome, on ostaje čvrst, sabran, zahvalan na onome što mu je ostalo.
Danas ima jednog sina, bivšeg vozača autobusa, i dvije kćerke – jednu bolničarku i jednu radnicu u vrtiću.
„Svega skupa imam blizu 60 – što unučadi, što praunučadi… Paraonučadi imam dosta“, govori ponosno.
Kada je ostao sam, radio je i ženske i muške poslove:
- „Kad mi žena umrla, držao sam kravu. Sam sam joj muzao, sam pravio sir, sam sijao leb. Sve sam sam radio… i dobre lebove pravio.“
Tako je živio – skromno, ali dostojanstveno.
Husein je jedan od onih seljaka koji su više voljeli da na tuđoj njivi ne duguju ništa:
- „Ako zaveš mobu, moraš deš nogu. Radio sam sam. Nije mi se splatilo da idem po tuđim njivama. Kod mene je meko, kod njih smolnica – nije ista zemlja.“
To je filozofija jedne generacije – pošteno, bez zamjerke i bez dugova. U jednoj rečenici stane njegova mudrost:
„Brzo prošlo ovo… kao da nisam živao ni 15 godina.“
Huseinova priča je priča jedne epohe koja nestaje. Priča čovjeka koji je nosio teret vremena na svojim leđima, ali nikada nije poklekao. Seljaka koji je ostao čovjek. Oca koji je izdržao najveće boli. Dede koga danas u Raduhovcu poštuju svi. I dok govori tiho, njegova riječ teža je od svih knjiga – riječ čovjeka koji je pobijedio vrijeme. Pogledajte video ispod teksta.