Na prostranstvima Pešterske visoravni, gdje se vjetrovi susreću i pripovijedaju priče stare, Husnija Ahmetović dijeli svoje razmišljanja o promjenama koje su zahvatile njegov život i zajednicu. U dijalogu sa prijateljima i televizijskom ekipom, ovaj mudri stanovnik Leskove otvorio je srce o suštini sreće i zajedništva, koju su moderni život i tehnološki napredak, ironično, učinili sve neuhvatljivijom.
“Vjetrovi koji su nekad snažno duvali preko visoravni, simbolizujući teške životne okolnosti, sada su utihnuli,” započinje Husnija. “Ali s tom tišinom nestalo je i nešto duboko važno za nas Pešterce.”
U vremenu kada su se kuće gradile rukama, a svaki komad hrane na stolu bio je rezultat zajedničkog truda i međusobne podrške, sreća je bila prisutnija.
“Nekad se teško živelo, ali ljudi su bili srećniji nego danas,” Husnija ističe s dozom nostalgije.
Danas, kada materijalno bogatstvo obiluje i kada su kuće veće, automobili brži, a tržni centri na svakom koraku, Husnija osjeća da je nešto suštinski važno izgubljeno.
“Imamo sve veće kuće, automobile, lokale, ali sve manje sreće… Čudan ovaj život.”
Priča Husnije Ahmetovića sa Pešterske visoravni je kao podsjetnik na to da su nekad jednostavni životi, ispunjeni međusobnim poštovanjem, radom i zajedništvom, bili izvor istinske sreće i zadovoljstva. Možda je vrijeme da se zapitamo šta je to što čini suštinu našeg blagostanja.
