Priča Smajla Huke Hukića jedna je od onih dijasporskih ispovijesti koje ne ostave nikoga ravnodušnim. Nakon gotovo 45 godina na putu između dvije zemlje i dva života, snimio je emotivnu poruku koja se munjevito proširila među Sandžaklijama širom svijeta. Dok vozi posljednjih 72 kilometra do rodnog kraja, govori tiho, iskreno, iz dubine duše – onako kako zna samo neko ko je život proveo na točkovima, daleko od svojih.
Smajlo putuje od 1980. godine. Kaže da je tada sve bilo drugačije, da su ga čekali roditelji, da je kuća imala dušu i smisao. “Babo bi sjeo u čošak od kauča i gledao, a majka bi izletjela pred vrata. ‘Čila sam čitavo vrijeme… Kako si prošao? Hajde dječ’te, dajte mu nešto da jede.’” Te slike, kaže, ne blijede, ali ljudi iz tih slika odlaze. Danas, kada dođe, kuća ga više ne čeka – stoji samo kao zidina, hladna, nijema, bez onog što ju je činilo domom.
Hukić govori o umoru koji se godinama skuplja u kostima, o putu od 1600 kilometara koji iscrpi čovjeka do kraja, o pauzama, kafama i kratkim dremkama koje su postale dio njegove svakodnevice. Ali najteži umor je onaj u srcu – umor od odlazaka i dolazaka, od rastanaka koji bole svaki put isto, od praznine koja ostane iza vrata kada shvati da se više niko ne pojavljuje da ga dočeka.
U njegovim riječima jasno se ogleda bol mnogih ljudi iz dijaspore. “Težak je taj život. I bijedan je onaj što je prvi put otišao od kuće. Nije on sretan. Možeš zaraditi pare, kupiti kuću, kupiti zemlju – ali to nije bogatstvo. Bogatstvo je kad imaš duševni mir i sreću.” Prisjeća se i riječi starog Ramece, koji je govorio da nikad nije putovao, da je imao samo par ćeleba, ali je živio kao čovjek – znao je ko mu je prijatelj, ko rođak, ko komšija. “A mi otišli tamo gdje ne znamo ko nam je ko”, kaže Smajlo s gorčinom koju zna svaki gastarbajter.
Najpotresniji trenutak njegove ispovijesti je onaj kada tiho izusti: “Idem kući… a kojoj kući?” To pitanje odzvanja u srcima hiljada ljudi koji žive daleko od rodnog praga. Vrijeme prolazi, sve se mijenja, godine odnose one koji su nas čekali, a dom se pretvara u uspomenu, u zid, u prazninu. Ostaje samo put, a s njim i tiha borba koju vode svi koji su otišli “na privremeni rad” prije trideset ili četrdeset godina, a danas nemaju gdje da se istinski vrate.
Smajlo poručuje da onaj ko je jednom otišao od kuće to ne osjeti odmah, ali osjeti kasnije – kad sve prođe, kad se shvati da se život dogodio negdje između, na autoputevima i granicama, u nostalgiji i tišini.
Njegova dirljiva ispovijest postala je glas hiljada Sandžaklija širom Evrope – glas koji kaže ono što mnogi nose u sebi, ali rijetko izgovore: “Nije kao što je bilo, a neće ni biti. Svako dobro, moji prijatelji.” Pogledajte video ispod teksta.