Krsto Leković, trinaestogodišnji đak iz Pavinog Polja, preko noći je postao simbol glasnog i hrabrog dječijeg glasa u Crnoj Gori. Njegovo predsjedavanje Dječijim parlamentom, izgovoreno smireno, jasno i odraslima ravno u lice, ućutkalo je salu Skupštine i donijelo mu pažnju kakvu rijetko koje dijete iz seoske sredine dobije. Ipak – koliko god taj trenutak bio veličanstven, Krsto mu se nije predao.
Već sjutradan, bez buke i kamera, vratio se svom uobičajenom životu u selu i učionici škole „Milovan Jelić“, gdje ga poznaju kao vrijednog, skromnog i neposrednog dječaka. U Pavinom Polju kažu da se ništa nije promijenilo osim ponosa – i njihovog i njegovog. Aplauze iz Parlamenta zamijenila je tišina male škole, knjige, zadaće i obaveze u domaćinstvu.
Iako je u odijelu, pred poslanicima i televizijskim kamerama, pokazao samopouzdanje mnogo iznad svojih godina, Krsto priznaje da je imao tremu. Ali je, kako kaže, želio da poruči da djeca imaju glas i da odrasli treba da ih čuju. Da razumiju da se i u malim mjestima, i u običnim učionicama, rode ideje koje vrijede pažnje.
Njegov nastup nije bio slučajan – iza njega stoje dani vježbe, pripreme sa nastavnicom i direktoricom, pa i uvježbavanje pred ogledalom. Ipak, ono što ga je zaista razlikovalo bila je prirodna zrelost i harizma koju niko ne može naučiti. Nastavnici kažu da je vaspitan, kulturan i pristojan, ali i dječak sa svojim nestašlucima – baš onakav kakav treba da bude.
Nakon što su se svjetla velike skupštinske sale ugasila, Krsto se vratio kući, na put kojim svakodnevno prolazi – put bez reflektora, ali sa toplinom kojoj se najradije vraća. Njegova majka ponosno priča da je vrijedan, da pomaže u svim poslovima, da uči redovno i da svoju obaveze završava bez gunđanja. Posebno voli radionicu i rad sa automobilima. Kaže da mu je želja da postane automehaničar, a ne političar – i da bi „radije popravljao motore nego slušao sastanke“.
Možda će život odvesti Krsta u sasvim drugačijem smjeru, ali jedno je sigurno: u trenutku kada je ušao u Skupštinu i svojim glasom ujedinio i oduševio sve prisutne, pokazao je da u Crnoj Gori rastu djeca koja razumiju odgovornost, pravdu i vrijednost zajednice. Djeca koja znaju više nego što odrasli često misle.
A Pavinom Polju i školi „Milovan Jelić“ ostaje čast da su odgajili dječaka koji je – bar na jedan dan – pokazao kako izgleda kada najmlađi podsjete starije na ono što su zaboravili.