Na jugozapadnom obodu Gornje Pešterske visoravni, ušuškano između planinskih vijenaca i šumovitog Homara, leži Đerekare – selo koje nije samo naseljeno mjesto, već i simbol istrajnosti, zajedništva i borbe jednog naroda kroz vijekove. Njegova plodna kotlina, natopljena vodom istoimene rijeke, odražava bogatstvo prirode, ali i ljudskih vrijednosti koje su ovdje njegovane generacijama.
Đerekare je smješteno na visini od 1170 do 1290 metara nadmorske visine i okruženo je planinskim vijencima kao što su Strašijevac, Đurđevica, Haništa i Gorobilje. Selo se graniči s mjestima Suhodo, Šipče, Naboje i Dolovo, a svojim imanjem seže sve do granica Rožaja i Petničke regije.
U selu je i danas živo tradicionalno zanimanje njegovih stanovnika – zemljoradnja, stočarstvo i eksploatacija prirodnih resursa iz bogatih šuma Homara i rijeke Đerekarske. Površina imanja iznosi oko 2250 hektara, od čega trećinu zauzimaju šume.
Najveće prirodno blago sela jeste Đerekarska rijeka, čiji izvori – poput Dobre vode, Klanca, Aljove vode, Oka bijele vode i Džerekarskog vrela – snabdijevaju cijeli niz sela poznatim pešterskim vodovodom izgrađenim 1975. godine. U prošlosti, snaga ove rijeke pokretala je više od 15 vodenica, među kojima su najpoznatije bile Ahmetovska, vodenica Abaza i Šerifa Suljovića, te zajedničke vodenice porodica Kurtović i Husović.
Đerekare nije samo prirodno, već i arheološki dragocjen lokalitet. Na visini od 1470 metara nalazi se rano-vizantijsko utvrđenje Đurđevica iz VI vijeka. Osim toga, područje je bogato i pećinskim sistemima, među kojima su Djevojačke grudi i Lednica, dok se u okolini nalaze i poznate pećine kao što su Bikova, Dekova i Jagoševa.
Prvi pisani pomen Đerekara potiče iz 1455. godine, kada je pod osmanskom upravom zabilježeno da selo broji 19 domaćinstava. Tokom narednih vijekova, selo se širilo i razvijalo, a prema popisima iz 20. vijeka, broj stanovnika varirao je između 622 i 829.
Zanimljivo je i poreklo imena sela. Srpski istoričari su ga vezivali za pojam “sokolar,” dok su osmanski kartografi naziv prevodili kao “crna rupa.” No, njegovi mještani ga s pravom nazivaju “glavom Peštera” – jer ovo selo je kroz istoriju uvijek imalo i glave i hrabrosti da očuva obraz, čast i pravdu.
Đerekare je ležalo na značajnoj trgovačkoj ruti između Sjenice i Rožaja, što je dovelo do razvoja karavanskih stanica – hanova – čiji ostaci i danas svjedoče o burnoj prošlosti. Hanđije i kiradžije, putnici i trgovci, ovdje su pronalazili utočište, sigurnost i srdačan prijem.
Prema lokalnom predanju, mještani su potomci Hasana Glavatovića iz Meduna, a prezimena koja se danas mogu čuti u selu – poput Kurtović, Husović, Mujović, Ahmetović, Avdijić i Tahirović – svjedoče o kontinuitetu i snažnim porodičnim korijenima.
U narodnom pamćenju posebno mjesto zauzima Iljaz Kurtović, vođa narodne odbrane tokom Drugog svjetskog rata. Sa svojim saborcima, Iljaz je stao u zaštitu nemoćnih, oslobađao zarobljene i pružao utočište komšijama iz sela Suhodo. Za razliku od onih koji su rat koristili za pljačku i bezakonje, Iljaz i njegovi borci su se borili za pravdu, čojstvo i obraz – bez obzira na vjeru i naciju žrtve.
Džamija u Đerekarima sagrađena je još 1808. godine i predstavlja jednu od najstarijih na Pešteru. Prva svjetovna škola, nažalost, otvorena je tek 1948. godine, što dodatno govori o teškoj sudbini ovog kraja pod vladavinom stranih sila koje su sustavno zanemarivale njegov razvoj i identitet.
Ipak, iz svega ovoga izranja duh naroda koji nikada nije pokleknuo – ni pod osmanskom sabljom, ni pod austrougarskom čizmom, ni pod komunističkom tišinom. Đerekare danas stoji kao tiha, ali čvrsta tvrđava ljudskosti i otpora zaboravu.
Aferim, džerekarci. Vaša priča živi. Pogledajte videoispod teksta.