Piše: Redakcija Sandžak Danas
Na prostranim pašnjacima Pešterske visoravni smjestilo se selo Đerekare – tiha oaza gdje još odjekuje zvuk zvona sa kravlje torbe, a ljudi s ponosom čuvaju svoje ognjište, tradiciju i stado.
Jedan od onih koji je ostao vjeran svom selu i načinu života je Huseinov. Na pragu devete decenije, i dalje svakodnevno izlazi na pašnjake i pazi na svoje krave.
- “Navikli smo ovde. Lijepo nam je. Držimo stoku, živimo od svoga rada. Nije teško kada znaš zašto ustaješ svakog jutra”, govori skromno.
U selu se, kaže, sve vrti oko stoke i prirode. Tokom ljeta, Husein sa svojim stadom boravi na visoravni, dok se početkom juna penje u viša planinska područja – ka Poljahovcu – gdje ima dovoljno vode i svježine za stoku.
“Jesmo planinski narod. Gore zaboraviš na sve, samo tišina, trava i životinje.”
U njegovom domaćinstvu svi se bave stočarstvom. Mlijeko koje proizvedu predaju mlekari u Leskovi, a uzgajaju i domaće pršute, kajmak i sir – sve ono po čemu je Pešter nadaleko poznat.
- “Ne može gazda biti ako nije zaklao nešto za zimu. Pršute su naše blago”, dodaje kroz osmijeh.
Husein priča da je nekad bilo drugačije – više stoke, više ljudi, jača zajednica. Njegov otac, Verhan Mujović, danas ima blizu 90 godina i bio je starašina sela, jedan od onih kojima su se svi obraćali za savjet i odluku.
- “Danas se sve promijenilo. Svi hoće moderno, a zaboravljaju da nema ništa bez kajmaka i metanice.”
Na pitanje zašto nije otišao iz sela kao mnogi drugi, jednostavno odgovara:
- “Ovdje sam rođen, ovdje sam podignut. Nema ljepšeg mjesta od Đerekara. Ovdje je sve – mir, priroda i pošten život.”
U njegovim riječima ne krije se nostalgija, već mudrost i mir čovjeka koji zna da se istinsko bogatstvo ne mjeri novcem, već brojem zdravih krava, punim kazanom kajmaka i ljubavlju prema zemlji na kojoj je ponikao.
Đerekare nije samo selo – to je simbol postojanosti, zajedništva i života u skladu s prirodom. A Mićo je njegov čuvar. Pogledajte tv prilog ispod teksta.