- Redakcija Sandžak Danas
Politička scena SPP-a u posljednjim godinama prolazi kroz dinamične promjene koje sve jasnije otkrivaju duboke podjele, ne samo među funkcionerima, već i među biračima SPP-a. Na jednoj strani stoji Usame Zukorlić, nasljednik političkog nasljeđa svog oca Muamera Zukorlića, dok na drugoj strani sve veću podršku stiče Edin Đerlek, lider čiji se autoritet temelji na konkretnim rezultatima i bliskom odnosu s građanima.
Zukorlić, unatoč političkom nasljeđu, nije uspio ispuniti očekivanja svojih birača. Njegovo prisustvo u političkom životu često se svodi na protokolarne obaveze i javne nastupe, dok su stvarni problemi građana ostali u drugom planu. U međuvremenu, Đerlek se profilirao kao simbol autentičnog liderstva u svojoj stranci, pokazujući koliko je stranančkim aktivistima potreban lider koji je zaista angažiran u rješavanju svakodnevnih izazova.
Dok se Usame Zukorlić bavi ceremonijalnim dužnostima i čestim spozorstvom na društvenim mrežama svojih mini spotova, postaje sve jasnije ko zaista ima podršku naroda u Novom Pazaru. Kao nosilac liste na lokalnim izborima, Edin Đerlek je osvojio znatno veći broj mandata, čime je postao prepoznatljiv lider. Za razliku od Zukorlića, koji je bio gotovo nepoznat široj javnosti dok je njegov otac bio živ, Đerlek je brzo postao figura koju građani vide kao nosioca stvarnih promjena u SPP-u.
Ključna razlika između njih dvojice leži u kompetenciji i političkoj zrelosti. Đerlek, tokom svog kratkog mandata kao ministar za regionalni razvoj, uspio je realizirati značajne projekte u svakom dijelu Sandžaka, uključujući Novi Pazar. Njegov fokus na konkretne rezultate, bez potrebe za medijskom pažnjom, učinio ga je liderom kojem SPP birači vjeruju i kojeg poštuju.
Nasuprot tome, Usame Zukorlić sve se više udaljava od svakodnevnih problema svojih birača. Njegova politička strategija djeluje kao kombinacija internet aktivnosti i političkih manevara, često bez opipljivih rezultata. Sve više članova njegove stranke napušta njegove redove, što je jasan signal da ni unutar vlastitih političkih struktura ne uživa podršku koju bi Đerlek imao da je na čelu SPP-a.
Najveća slabost Usame Zukorlića leži u njegovom pristupu političkim koalicijama i strategijama. Između dva izborna ciklusa, izgubio je 2.500 glasova u Tutinu, a u Sjenici je prepustio preko 60% vlasti srpskim partijama, sklapajući neprincipijelne koalicije radi očuvanja svoje pozicije. Ovakvi potezi nisu prošli nezapaženo među biračima SPP-a, koji su od Zukorlića očekivali da će snažnije zastupati bošnjačke interese.
Dok Đerlek neumorno radi na razvoju Sandžaka, Usame Zukorlić ostaje zaglavljen u političkim igrama i simboličnim “državnim” prijemima. Ova razlika između njih dvojice nije samo politička, već je duboko ukorijenjena u njihovim karakterima i pristupima radu. Đerlekova sposobnost da ostane prizemljen i usmjeren na stvarne potrebe naroda čini ga liderom kojeg aktivisti i birači SPP-a priželjkuju.
Na kraju, upravo Đerlekova rastuća popularnost mogla bi predstavljati najveću prijetnju Zukorliću. Naslijeđeni politički kapital više nije dovoljan da bi se zadržala podrška naroda – ono što građani traže jesu lideri koji rade, ostvaruju rezultate i, prije svega, koji su uvijek prisutni za ljude.